Poslanica Hebrejima (starogrčki: Πρὸς Ἑβραίους, romanizirano: Pros Hebraious, dosl. ‘Hebrejima’) jedna je od knjiga Novog zavjeta.
Tekst ne spominje ime autora, ali se tradicionalno pripisuje apostolu Pavlu. Većina starogrčkih rukopisa, starosirijski Pešito i neki starolatinski rukopisi imaju poslanicu Hebrejima među Pavlovim pismima. Međutim, Euzebije izvještava o sumnji u Pavlovo autorstvo u Rimokatoličkoj crkvi. Moderna biblijska znanost smatra autorstvo nepoznatim, napisanim namjernom imitacijom Pavlovog stila, a neki tvrde da su ga napisali Priscila i Akvila.
Stručnjaci za grčki jezik smatraju da je njegov stil uglađeniji i rječitiji od bilo koje druge knjige Novog zavjeta, a „vrlo pažljivo sastavljen i proučen grčki jezik Poslanice Hebrejima nije Pavlov spontani, nepredvidivi kontekstualni grčki“. Knjiga je stekla reputaciju remek-djela. Opisana je i kao zamršena knjiga Novog zavjeta. Neki znanstvenici vjeruju da je napisana za židovske kršćane koji su živjeli u Jeruzalemu. Njezina je osnovna svrha bila potaknuti kršćane da ustraju usprkos progonu. U to vrijeme, određeni su vjernici razmišljali o povratku judaizmu (židovskom sustavu prava) kako bi izbjegli progon zbog prihvaćanja Krista kao svog spasitelja, a sada slijede ovaj sustav milosti (spašeni Isusovom žrtvom na križu). Tema poslanice je doktrina o osobi Kristovoj i njegovoj ulozi posrednika između Boga i čovječanstva.
Prema tradicionalnom znanju, autor Poslanice Hebrejima, slijedeći Pavlove stope, tvrdio je da je židovski zakon, temelj vjerovanja i tradicija potomaka osnivača [potrebno pojašnjenje], igrao legitimnu ulogu u prošlosti, ali je zamijenjen Novim savezom za pogane (usp. Rimljanima 7,1–6; Galaćanima 3,23–25; Hebrejima 8, 10). Međutim, sve veći broj znanstvenika primjećuje da pojmovi poganin, kršćanin i kršćanstvo nisu prisutni u tekstu te pretpostavljaju da je Poslanica Hebrejima napisana za židovsku publiku te da se najbolje može shvatiti kao rasprava između židovskih sljedbenika Isusa i glavne struje judaizma. U tonu i detaljima, Poslanica Hebrejima ide dalje od Pavla i pokušava dati složeniju, nijansiraniju i otvoreno suprotstavljenu definiciju odnosa. Poslanica počinje uzdizanjem Isusa kao „sjaja slave Božje, prave slike bića njegova, koji sve održava svojom moćnom riječju“ (Hebrejima 1,1–3). Poslanica predstavlja Isusa titulama “pionir” ili “preteča”, “Sin” i “Sin Božji”, “svećenik” i “veliki svećenik”. Poslanica prikazuje Isusa i kao uzvišenog Sina i Velikog svećenika, jedinstvenu dvostruku kristologiju.