Knjiga proroka Izaije (hebrejski: ספר ישעיהו, [ˈsɛ.fɛr jə.ʃaʕ.ˈjaː.hu]) je prvi od Kasnijih proroka u hebrejskoj Bibliji i prvi od Velikih proroka u kršćanskom Starom zavjetu. Natpisom je identificiran kao riječi proroka Izaije ben Amoza iz 8. stoljeća prije Krista, ali postoje brojni dokazi da je veći dio napisan tijekom babilonskog ropstva i kasnije. Johann Christoph Döderlein je 1775. godine sugerirao da knjiga sadrži djela dvaju proroka razdvojenih više od stoljeća, a Bernhard Duhm je začetnik stava, koji je bio općeprihvaćen kroz veći dio 20. stoljeća, da knjiga sadrži tri odvojene zbirke proroka: Proto-Izaija (poglavlja 1–39), koji sadrži riječi proroka Izaije iz 8. stoljeća prije Krista; Deutero-Izaija (poglavlja 40–55), djelo anonimnog autora iz 6. stoljeća pr. Kr. koji je pisao tijekom progonstva; i Trito-Izaija (poglavlja 56–66), napisan nakon povratka iz progonstva. Izaija 1–33 obećava sud i obnovu za Judu, Jeruzalem i narode, a poglavlja 34–66 pretpostavljaju da je sud izrečen i da će uskoro uslijediti obnova. Iako danas gotovo nijedan znanstvenik ne pripisuje cijelu knjigu, ili čak veći dio nje, jednoj osobi, bitno jedinstvo knjige postalo je fokus novijih istraživanja.
Knjiga se može čitati kao proširena meditacija o sudbini Jeruzalema u i nakon egzila. Deutero-izaijski dio knjige opisuje kako će Bog učiniti Jeruzalem središtem svoje svjetske vladavine putem kraljevskog spasitelja (mesije) koji će uništiti tlačitelja (Babilon); taj mesija je perzijski kralj Kir Veliki, koji je samo posrednik koji ostvaruje Jahvino kraljevstvo. Izaija govori protiv korumpiranih vođa i za one u nepovoljnom položaju te utemeljuje pravednost u Božjoj svetosti, a ne u Izraelovom savezu.
Izaija je bio jedno od najpopularnijih djela među Židovima u razdoblju Drugog hrama (oko 515. pr. Kr. – 70. n. E.). U kršćanskim krugovima bio je toliko cijenjen da je nazvan „Petim evanđeljem“, a njegov utjecaj proteže se izvan kršćanstva na englesku književnost i zapadnu kulturu općenito, od libreta Händelovog Mesije do mnoštva svakodnevnih fraza poput „mačeva u plugove“ i „glasa u pustinji“.