Jakovljeva poslanica je opća poslanica i jedna od 21 poslanice (didaktičkih pisama) u Novom zavjetu.
Autor se predstavlja kao „Jakov, sluga Boga i Gospodina Isusa Krista“ koji piše „dvanaest plemena raspršenih po svijetu“ (Jakovljeva 1,1). Poslanica se tradicionalno pripisuje Jakovu, Isusovom bratu (Jakovu Pravednom), a čitatelji se općenito smatraju židovskim kršćanima, koji su bili raspršeni izvan Izraela.
Uokvirujući svoje pismo općom temom strpljive ustrajnosti tijekom kušnji i iskušenja, Jakov piše kako bi potaknuo svoje čitatelje da žive dosljedno u skladu s onim što su naučili u Kristu. Osuđuje razne grijehe, uključujući ponos, licemjerje, favoriziranje i klevetu. Potiče i moli vjernike da ponizno žive po bogobojaznoj, a ne svjetovnoj mudrosti te da mole u svim situacijama.
Većinom, sve do kraja 20. stoljeća, Jakovljeva poslanica bila je blagonaklono ignorirana - iako su je mnogi rani teolozi i znanstvenici izbjegavali zbog zagovaranja poštivanja Tore i dobrih djela. Poznato je da je Luther jedno vrijeme smatrao poslanicu jednom od spornih knjiga i stavio je u dodatak, iako ju je u svom Velikom katekizmu tretirao kao autoritativnu Božju riječ.
Poslanica ima za cilj dosegnuti široku židovsku publiku. Tijekom posljednjih desetljeća, Jakovljeva poslanica privukla je sve veći znanstveni interes zbog porasta potrage za povijesnim Jakovom, njegovom ulogom u Isusovom pokretu, njegovim uvjerenjima te njegovim odnosima i stavovima. Ovo Jakovljevo oživljavanje također je povezano sa sve većom razinom svijesti o židovskoj utemeljenosti i poslanice i ranog Isusovog pokreta.