1 Ded zazivlji! Zar će ti se tko odazvat'? Kojem li se svecu misliš sad obratit'?
2 Doista, budalu njegov bijes ubija, luđaka će sasvim skončat ljubomora. [1]
3 Bezumnika vidjeh kako korijen pušta, al' prokletstvo skoro na kuću mu pade.
4 Njegovi su sinci daleko od spasa, njih nezaštićene na Vratima tlače.
5 Ljetinu njihovu pojedoše gladni, sam Bog ju je njima oteo iz usta, a žedni hlepe za njihovim dobrima.
6 Ne, opačina ne izbija iz zemlje, nit' nevolja iz tla može nići sama, [2]
7 nego čovjek rađa muku i nevolju kao što let orlov teži u visinu.
8 Al' ja bih se ipak Bogu utekao i pred njime stvar bih svoju razložio.
9 Nedokučiva on djela silna stvori, čudesa koja se izbrojit' ne mogu. [3]
10 On kišom rosi po svem licu zemljinu i vodu šalje da nam polja natapa.
11 Da bi ponižene visoko digao, da bi ojađene srećom obdario,
12 redom ruši ono što lukavci smisle, što god započeli, on im izjalovi. [4]
13 On hvata mudre u njihovu lukavstvu, naume spletkara obraća u ništa.
14 Posred bijela dana zapadnu u tamu, pipaju u podne kao usred noći.
15 On iz njinih ralja izbavlja jadnika, iz silničkih ruku diže siromaha.
16 Tako se pokaže nada nevoljniku, i nepravda mora zatvoriti usta.
17 Da, blago čovjeku koga Bog odbaci! Stoga ti ne prezri karanje Svesilnog! [5]
18 On ranjava, ali i ranu povija, udara i svojom zacjeljuje rukom.
19 Iz šest će nevolja tebe izbaviti, ni u sedmoj zlo te dotaknuti neće. [6]
20 U gladi, od smrti on će te spasiti, a u ratu, oštru će te otet maču.
21 Biču zla jezika uklonit će tebe, ispred otimača bez straha ćeš biti.
22 Suši i studeni ti ćeš se smijati i od divljih zvijeri strahovati nećeš.
23 Sklopit' ti ćeš savez s kamenjem na njivi, zvjerad divlja s tobom u miru će biti.
24 U šatoru svome mir ćeš uživati, dom svoj kad pohodiš netaknut će stajat.
25 Koljeno ćeš svoje gledat' gdje se množi i potomstvo gdje ti kao trava raste.
26 U grob ti ćeš leći kada budeš zreo, kao što se žito snosi kad dozori.
27 Sve motrismo ovo: istina je živa! zato sve za dobro svoje ti poslušaj."