Knjiga Jošua (hebrejski: ספר יהושע Sefer Jehošua) je šesta knjiga u hebrejskoj Bibliji i kršćanskom Starom zavjetu, te prva knjiga deuteronomističke povijesti, priče o Izraelu od osvajanja Kanaana do babilonskog progonstva. Govori o izraelskim pohodima u središnjem, južnom i sjevernom Kanaanu, uništenju njihovih neprijatelja i podjeli zemlje među dvanaest plemena, uokvirenoj s dva važna govora, prvim u kojem Bog zapovijeda osvajanje zemlje, a na kraju drugim u kojem Jošua upozorava na potrebu vjernog poštivanja Zakona (Tore) objavljenog Mojsiju.
Gotovo svi znanstvenici slažu se da Knjiga o Jošui ima malu povijesnu vrijednost za rani Izrael i najvjerojatnije odražava mnogo kasnije razdoblje. Najraniji dijelovi knjige su moguće poglavlja 2-11, priča o osvajanju; ta su poglavlja kasnije uključena u rani oblik Jošue, vjerojatno napisan kasno u vrijeme vladavine kralja Jošije (vladao 640.-609. pr. Kr.), ali knjiga nije dovršena sve do nakon pada Jeruzalema pod Novobabilonsko Carstvo 586. pr. Kr., a moguće i tek nakon povratka iz babilonskog progonstva 539. pr. Kr.