Levitski zakonik (/lɪˈvɪtɪkəs/, od starogrčkog: Λευιτικόν, Leuïtikón; hebrejski: וַיִּקְרָא, Vayyīqrāʾ, „I On pozva“) je treća knjiga Tore (Petoknjižja) i Starog zavjeta, poznata i kao Treća Mojsijeva knjiga. Znanstvenici se općenito slažu da se razvijala tijekom dugog vremenskog razdoblja, dostigavši svoj sadašnji oblik tijekom perzijskog razdoblja, od 538. do 332. godine prije Krista.
Većina poglavlja (1–7, 11–27) sastoji se od Jahvinih govora Mojsiju, koje Jahve kaže Mojsiju da ponovi Izraelcima. To se događa unutar priče o Izlasku Izraelaca nakon što su pobjegli iz Egipta i stigli do gore Sinaj (Izlazak 19:1). Knjiga Izlaska pripovijeda kako je Mojsije vodio Izraelce u izgradnji Šatora (Izlazak 35–40) prema Božjim uputama (Izlazak 25–31). U Levitskom zakoniku Bog govori Izraelcima i njihovim svećenicima, levitima, kako prinositi žrtve u Šatoru i kako se ponašati dok su logorovali oko svetog šatora. Levitski zakonik odvija se tijekom mjeseca ili mjesec i pol između završetka Šatora (Izlazak 40:17) i odlaska Izraelaca sa Sinaja (Brojevi 1:1, 10:11).
Upute iz Levitskog zakonika naglašavaju ritualne, pravne i moralne prakse, a ne vjerovanja. Ipak, one odražavaju svjetonazor priče o stvaranju u Postanku 1, da Bog želi živjeti s ljudima. Knjiga uči da vjerno izvršavanje rituala svetišta to može omogućiti, sve dok ljudi izbjegavaju grijeh i nečistoću kad god je to moguće. Rituali, posebno žrtve za grijeh i krivnju, pružaju sredstva za dobivanje oprosta grijeha ([Levitski zakonik 4–5](/hr/Bible/Levitski zakonik/4)) i pročišćenje od nečistoća (Levitski zakonik 11–16) kako bi Bog mogao nastaviti živjeti u Šatoru među ljudima.