Markovo evanđelje je drugo od četiri kanonska evanđelja i od tri sinoptička evanđelja. Govori o Isusovoj službi od krštenja od Ivana Krstitelja do smrti, pokopa i otkrića praznog groba. Nema čudesnog rođenja ili doktrine o božanskoj preegzistenciji, niti, u izvornom završetku (Marko 16,1–8), bilo kakvih Isusovih pojavljivanja nakon uskrsnuća. Prikazuje Isusa kao učitelja, egzorcista, iscjelitelja i čudotvorca. On sebe naziva Sinom Čovječjim. Zovu ga Sin Božji, ali taji svoju mesijansku prirodu; čak ga ni njegovi učenici ne razumiju. Sve je to u skladu s kršćanskim tumačenjem proročanstva, za koje se vjeruje da predviđa sudbinu mesije kao patničkog sluge. Evanđelje završava, u svojoj izvornoj verziji, otkrićem praznog groba, obećanjem o ponovnom susretu u Galileji i neposlušanom uputom da se širi dobra vijest o Isusovom uskrsnuću.
Većina znanstvenika datira Marka u razdoblje od oko 66. do 74. godine poslije Krista, bilo neposredno prije ili nakon uništenja Drugog hrama 70. godine poslije Krista. Oni odbacuju tradicionalno pripisivanje Marku Evanđelistu, suputniku apostola Petra, koje je vjerojatno proizašlo iz želje ranih kršćana da djelo povežu s autoritativnom figurom, te vjeruju da je to djelo autora koji je radio s različitim izvorima, uključujući zbirke priča o čudima, kontroverznih priča, parabola i pripovijesti o mukama. Tradicionalno je stavljano na drugo, a ponekad i na četvrto mjesto u kršćanskom kanonu, kao inferiorna skraćena verzija onoga što se smatralo najvažnijim evanđeljem, Matejevog evanđelja; Crkva je stoga svoj pogled na Isusa izvela prvenstveno iz Mateja, sekundarno iz Ivana, a samo djelimično iz Marka.
U 19. stoljeću Marko se smatrao najranijim od četiri evanđelja i izvorom koji su koristili i Matej i Luka. Hipotezu o Markovom prioritetu i danas zastupa većina znanstvenika, a postoji i novo priznanje autora kao umjetnika i teologa koji koristi niz književnih sredstava kako bi prenio svoju koncepciju Isusa kao autoritativnog, ali i patničkog Sina Božjega.