Knjiga Urantia na engleskom jeziku je javno vlasništvo diljem svijeta od 2006. godine..
Prijevodi: © 2014 Zaklada Urantia
| POGLAVLJE 102 : TEMELJI RELIGIOZNE VJERE |
Indeks
Jedna verzija |
POGLAVLJE 104 : RAZVOJ KONCEPTA TROJSTVA |
THE REALITY OF RELIGIOUS EXPERIENCE
POGLAVLJE 103 : STVARNOST RELIGIOZNOG ISKUSTVA
1955 103:0.1 ALL of man’s truly religious reactions are sponsored by the early ministry of the adjutant of worship and are censored by the adjutant of wisdom. Man’s first supermind endowment is that of personality encircuitment in the Holy Spirit of the Universe Creative Spirit; and long before either the bestowals of the divine Sons or the universal bestowal of the Adjusters, this influence functions to enlarge man’s viewpoint of ethics, religion, and spirituality. Subsequent to the bestowals of the Paradise Sons the liberated Spirit of Truth makes mighty contributions to the enlargement of the human capacity to perceive religious truths. As evolution advances on an inhabited world, the Thought Adjusters increasingly participate in the development of the higher types of human religious insight. The Thought Adjuster is the cosmic window through which the finite creature may faith-glimpse the certainties and divinities of limitless Deity, the Universal Father.
2014 103:0.1 SVE čovjekove istinski religiozne reakcije nastaju pod utjecajem ranog djelovanja duha koji potiče obožavanje i pod kontrolom duha koji potiče mudrost. Čovjekovo prvo nadumnoobdarenje je uključenje njegove ličnosti u krug Svetog Duha koji izvire iz Stvaralačkog Duha Svemira; i mnogo prije bilo darivanja božanskih Sinova ili univerzalnog darivanja Ispravljača, taj utjecaj nastoji proširiti čovjekovo gledište etike, religije i duhovnosti. Nakon darivanja Rajskih Sinova, oslobođeni Duh Istine uveliko doprinosi proširenju ljudskog kapaciteta za spoznaju religiozne istine. Kako evolucija sve više napreduje na bilo kojem naseljenom svijetu, Misaoni Ispravljači sve više sudjeluju u razvoju viših oblika ljudskog religioznog uvida. Misaoni Ispravljač je kozmički prozor kroz koji konačno biće može vjerom vidjeti udaljeno svjetlucanje uvjerenja i božanstvenosti bezgraničnog Božanstva, Oca Svih.
1955 103:0.2 The religious tendencies of the human races are innate; they are universally manifested and have an apparently natural origin; primitive religions are always evolutionary in their genesis. As natural religious experience continues to progress, periodic revelations of truth punctuate the otherwise slow-moving course of planetary evolution.
2014 103:0.2 Religiozne tendencije ljudskih rasa su urođene; one se univerzalno očituju i imaju naizgled prirodno porijeklo; primitivne religije uvijek imaju evolucijski postanak. S napretkom prirodnog religioznog iskustva, periodična otkrivenja istine obilježavaju inače usporen tijek planetarne evolucije.
2014 103:0.3 Na Urantiji danas postoje četiri vrste religije:
1955 103:0.4 1. Natural or evolutionary religion.
2014 103:0.4 1. Prirodna ili evolucijska religija.
2014 103:0.5 2. Nadprirodna ili religija otkrivenja.
1955 103:0.6 3. Practical or current religion, varying degrees of the admixture of natural and supernatural religions.
2014 103:0.6 3. Praktična ili suvremena religija, različiti stupnjevi mješavine prirodnih i nadprirodnih religija.
1955 103:0.7 4. Philosophic religions, man-made or philosophically thought-out theologic doctrines and reason-created religions.
2014 103:0.7 4. Filozofske religije, ljudske tvorevine ili filozofski izmišljene doktrine i religije rasuđivanja.
¶ 1. FILOZOFIJA RELIGIJE
1. PHILOSOPHY OF RELIGION
1. FILOZOFIJA RELIGIJE
1955 103:1.1 The unity of religious experience among a social or racial group derives from the identical nature of the God fragment indwelling the individual. It is this divine in man that gives origin to his unselfish interest in the welfare of other men. But since personality is unique—no two mortals being alike—it inevitably follows that no two human beings can similarly interpret the leadings and urges of the spirit of divinity which lives within their minds. A group of mortals can experience spiritual unity, but they can never attain philosophic uniformity. And this diversity of the interpretation of religious thought and experience is shown by the fact that twentieth-century theologians and philosophers have formulated upward of five hundred different definitions of religion. In reality, every human being defines religion in the terms of his own experiential interpretation of the divine impulses emanating from the God spirit that indwells him, and therefore must such an interpretation be unique and wholly different from the religious philosophy of all other human beings.
2014 103:1.1 Jedinstvo religioznog iskustva među nekom društvenom ili rasnom skupinom proizlazi iz identične prirode Božjeg fragmenta koji prebiva u individualnom čovjeku. To što je božansko u čovjeku daje porijeklo čovjekovom nesebičnom interesu za dobrobit drugih ljudi. No, budući da je ličnost jedinstvena - ne postoje dva identična smrtnika - neizbježno slijedi da ne postoje dva ljudska bića koja mogu slično interpretirati smjernice i pozive duha božanstvenosti koji živi u njihovim umovima. Skupina smrtnika može doživjeti duhovno jedinstvo, ali oni nikada ne mogu postići filozofsku uniformnost. A tu različitost u tumačenju religijske misli i iskustva pokazuje i činjenica da su teolozi i filozofi dvadesetog stoljeća formulirali više od pet stotina različitih definicija religije. U stvarnosti, svako ljudsko biće definira religiju u smislu vlastitog iskustvenog tumačenja božanskih impulsa koji proizlaze iz duha Boga koji u njima živi, te stoga takvo tumačenje mora biti jedinstveno i potpuno drugačije od religijske filozofije svih drugih ljudskih bića.
1955 103:1.2 When one mortal is in full agreement with the religious philosophy of a fellow mortal, that phenomenon indicates that these two beings have had a similar religious experience touching the matters concerned in their similarity of philosophic religious interpretation.
2014 103:1.2 Kad se jedan smrtnik u potpunosti slaže s religijskom filozofijom drugog smrtnika, taj fenomen znači da su ta dva bića imala slično religiozno iskustvo u pitanjima koja se tiču sličnosti njihovog filozofskog religioznog tumačenja.
1955 103:1.3 While your religion is a matter of personal experience, it is most important that you should be exposed to the knowledge of a vast number of other religious experiences (the diverse interpretations of other and diverse mortals) to the end that you may prevent your religious life from becoming egocentric—circumscribed, selfish, and unsocial.
2014 103:1.3 Dok je vaša religija stvar osobnog iskustva, jako je važno da budete izloženi poznavanju velikog broja drugih religioznih iskustava (različitih interpretacija drugih i drugačijih smrtnika) kako vaš religiozni život ne bi postao egocentričan - ograničen, sebičan i nedruštven.
1955 103:1.4 Rationalism is wrong when it assumes that religion is at first a primitive belief in something which is then followed by the pursuit of values. Religion is primarily a pursuit of values, and then there formulates a system of interpretative beliefs. It is much easier for men to agree on religious values—goals—than on beliefs—interpretations. And this explains how religion can agree on values and goals while exhibiting the confusing phenomenon of maintaining a belief in hundreds of conflicting beliefs—creeds. This also explains why a given person can maintain his religious experience in the face of giving up or changing many of his religious beliefs. Religion persists in spite of revolutionary changes in religious beliefs. Theology does not produce religion; it is religion that produces theologic philosophy.
2014 103:1.4 Racionalizam je u krivu kad drži da je religija prvo primitivno vjerovanje za kojim slijedi potraga za vrijednostima. Religija je prije svega potraga za vrijednostima koja je praćena formuliranjem sustava interpretativnih vjerovanja. Ljudi se puno lakše mogu suglasiti o religioznim vrijednostima - ciljevima - nego vjerovanjima - tumačenjima. I to objašnjava kako religija može postići suglasnost u pogledu vrijednosti i ciljeva, dok ispoljava zbunjujući fenomen vjerovanja u stotine sukobljenih teorija - doktrina. To također objašnjava kako čovjek može održati svoje religiozno iskustvo unatoč tome što odbacuje ili mijenja svoja stara religiozna vjerovanja. Religija postoji unatoč revolucionarnim promjenama u religioznim vjerovanjima. Teologija ne proizvodi religiju; religija je ta koja proizvodi teološku filozofiju.
1955 103:1.5 That religionists have believed so much that was false does not invalidate religion because religion is founded on the recognition of values and is validated by the faith of personal religious experience. Religion, then, is based on experience and religious thought; theology, the philosophy of religion, is an honest attempt to interpret that experience. Such interpretative beliefs may be right or wrong, or a mixture of truth and error.
2014 103:1.5 To što su praktikanti religije vjerovali u toliko toga što je lažno ne znači da religija treba biti odbačena jer ona počiva na prepoznavanju vrijednosti i njezinu valjanost može opravdati samo vjera osobnog religioznog iskustva. Religija se, stoga, temelji na iskustvu i religioznoj misli; teologija, filozofija religije, je iskren pokušaj tumačenja tog iskustva. Takva interpretativna vjerovanja mogu biti točna ili netočna, ili mješavina istine i pogreške.
1955 103:1.6 The realization of the recognition of spiritual values is an experience which is superideational. There is no word in any human language which can be employed to designate this “sense,” “feeling,” “intuition,” or “experience” which we have elected to call God-consciousness. The spirit of God that dwells in man is not personal—the Adjuster is prepersonal—but this Monitor presents a value, exudes a flavor of divinity, which is personal in the highest and infinite sense. If God were not at least personal, he could not be conscious, and if not conscious, then would he be infrahuman.
2014 103:1.6 Realizacija prepoznavanja duhovnih vrijednosti je jedan nadidejan doživljaj. Ne postoji riječ u bilo kojem ljudskom jeziku kojom se može označiti taj "osjet," "osjećaj," "intuicija" ili "doživljaj" koji smo odlučili nazvati svijest Boga. Duh Božji koji prebiva u čovjeku nije osoban - Ispravljač je predosoban - ali taj Osmatrač predstavlja vrijednost, on odiše okusom božanstvenosti, koja je osobna u najvišem i beskonačnom smislu. Da Bog nije u najmanjem osoban, on ne bi mogao biti svjestan, a da nije svjestan, onda bi bio podljudski
[1].
¶ 2. RELIGIJA I INDIVIDUALNI ČOVJEK
2. RELIGION AND THE INDIVIDUAL
2. RELIGIJA I INDIVIDUALNI ČOVJEK
1955 103:2.1 Religion is functional in the human mind and has been realized in experience prior to its appearance in human consciousness. A child has been in existence about nine months before it experiences birth. But the “birth” of religion is not sudden; it is rather a gradual emergence. Nevertheless, sooner or later there is a “birth day.” You do not enter the kingdom of heaven unless you have been “born again”—born of the Spirit. Many spiritual births are accompanied by much anguish of spirit and marked psychological perturbations, as many physical births are characterized by a “stormy labor” and other abnormalities of “delivery.” Other spiritual births are a natural and normal growth of the recognition of supreme values with an enhancement of spiritual experience, albeit no religious development occurs without conscious effort and positive and individual determinations. Religion is never a passive experience, a negative attitude. What is termed the “birth of religion” is not directly associated with so-called conversion experiences which usually characterize religious episodes occurring later in life as a result of mental conflict, emotional repression, and temperamental upheavals.
2014 103:2.1 Religija funkcionira u ljudskom umu i ostvaruje se u ljudskom iskustvu prethodno svojoj pojavi u ljudskoj svijesti. Dijete je u postojanju oko devet mjeseci prije nego doživi rođenje. Ali "rođenje" religije nije naglo; ono je prije postupna pojava. Ipak, prije ili kasnije, nastupa "dan rođenja[2]." Vi nećete ući u kraljevstvo nebesko ako ne budete "nanovo rođeni" - rođeni od Duha. Mnoga duhovna rođenja su praćena s mnogo tjeskobe duha i značajnim psihološkim perturbacijama, upravo kao što su mnogi fizički porođaji praćeni "porođajnim mukama" i drugim abnormalnostima "poroda." Druga duhovna rođenja su prirodan i normalan rast priznavanja vrhunskih vrijednosti uz povećanje duhovnog iskustva, iako religiozni razvoj ne može nastupiti bez svjesnog napora i čvrste i osobne odlučnosti. Religija nikada nije pasivno iskustvo, negativan stav. To što se naziva "rođenje religije" nije izravno povezano s takozvanim doživljajima obraćenja koji obično karakteriziraju religiozne epizode koje se javljaju u kasnijem razdoblju života i koje nastaju kao rezultat mentalnog sukoba, emocionalne represije i temperamentnih previranja.
1955 103:2.2 But those persons who were so reared by their parents that they grew up in the consciousness of being children of a loving heavenly Father, should not look askance at their fellow mortals who could only attain such consciousness of fellowship with God through a psychological crisis, an emotional upheaval.
2014 103:2.2 Ali osobe koje su njihovi roditelji podigli u svijesti da su djeca nebeskog Oca ljubavi ne trebaju gledati poprijeko na one svoje bližnje koji su mogli postići takvu svijest o zajedništvu s Bogom samo kroz psihološku krizu, emocionalni preokret.
1955 103:2.3 The evolutionary soil in the mind of man in which the seed of revealed religion germinates is the moral nature that so early gives origin to a social consciousness. The first promptings of a child’s moral nature have not to do with sex, guilt, or personal pride, but rather with impulses of justice, fairness, and urges to kindness—helpful ministry to one’s fellows. And when such early moral awakenings are nurtured, there occurs a gradual development of the religious life which is comparatively free from conflicts, upheavals, and crises.
2014 103:2.3 Evolucijsko tlo u umu čovjeka u kojem klija sjeme objavljene religije je moralna priroda koja tako rano prerasta u društvenu svijest. Prvi porivi moralne prirode djeteta nemaju veze sa seksom, osjećajem krivnje ili osobnim ponosom, nego s impulsima pravednosti, pravičnosti i poziva na ljubaznost - korisne pomoći svojim bližnjima. A ako se te rane pobude njeguju, dolazi do postupnog razvoja religioznog života koji je relativno slobodan od sukoba, preokreta i kriza.
1955 103:2.4 Every human being very early experiences something of a conflict between his self-seeking and his altruistic impulses, and many times the first experience of God-consciousness may be attained as the result of seeking for superhuman help in the task of resolving such moral conflicts.
2014 103:2.4 Svako ljudsko biće vrlo rano doživljava nešto poput sukoba između njegove sebičnosti i njegovih altruističkih impulsa, i često prvi put doživljava svijest Boga kao rezultat traženja nadljudske pomoći u rješavanju takvih moralnih sukoba.
1955 103:2.5 The psychology of a child is naturally positive, not negative. So many mortals are negative because they were so trained. When it is said that the child is positive, reference is made to his moral impulses, those powers of mind whose emergence signals the arrival of the Thought Adjuster.
2014 103:2.5 Psihologija djeteta je prirodno pozitivna, a ne negativna. Mnogi smrtnici su negativni jer su tako odgojeni. Kad se kaže da je dijete pozitivno, misli se na njegove moralne impulse, one sile uma čija pojava signalizira dolazak Misaonog Ispravljača.
1955 103:2.6 In the absence of wrong teaching, the mind of the normal child moves positively, in the emergence of religious consciousness, toward moral righteousness and social ministry, rather than negatively, away from sin and guilt. There may or may not be conflict in the development of religious experience, but there are always present the inevitable decisions, effort, and function of the human will.
2014 103:2.6 Ako nije izložen pogrešnom učenju, um normalnog djeteta se kreće pozitivno s pojavom religiozne svijesti, u smjeru moralne ispravnosti i društvene službe, a ne negativno, suprotno grijehu i krivnji. U razvoju religioznog iskustva može ali ne mora doći do pojave sukoba, ali tu su uvijek prisutne neminovne odluke, trud i funkcioniranje ljudske volje.
1955 103:2.7 Moral choosing is usually accompanied by more or less moral conflict. And this very first conflict in the child mind is between the urges of egoism and the impulses of altruism. The Thought Adjuster does not disregard the personality values of the egoistic motive but does operate to place a slight preference upon the altruistic impulse as leading to the goal of human happiness and to the joys of the kingdom of heaven.
2014 103:2.7 Za moralnim odabirom obično slijedi veći ili manji moralni sukob. A prvi takav sukob u umu djeteta je sukob između poriva egoizma i impulsa altruizma. Misaoni Ispravljač uzima u obzir vrijednosti osobnog egoističkog motiva, ali daje laganu prednost altruističkom impulsu kao smjernici koja vodi cilju ljudske sreće i radostima kraljevstva nebeskog.
1955 103:2.8 When a moral being chooses to be unselfish when confronted by the urge to be selfish, that is primitive religious experience. No animal can make such a choice; such a decision is both human and religious. It embraces the fact of God-consciousness and exhibits the impulse of social service, the basis of the brotherhood of man. When mind chooses a right moral judgment by an act of the free will, such a decision constitutes a religious experience.
2014 103:2.8 Svaki put kada moralno biće odabere da bude nesebično ako se nađe suočeno sa porivom sebičnosti, to je primitivno religijsko iskustvo. Ni jedna životinja ne može donijeti takvu odluku; takva odluka je ljudska i religiozna. Ona podrazumijeva činjenicu svijesti Boga i pokazuje impuls koji vodi društvenoj službi, temelj bratstva ljudi. Kada um odabere pravi moralni sud aktom slobodne volje, takva odluka predstavlja religiozno iskustvo.
1955 103:2.9 But before a child has developed sufficiently to acquire moral capacity and therefore to be able to choose altruistic service, he has already developed a strong and well-unified egoistic nature. And it is this factual situation that gives rise to the theory of the struggle between the “higher” and the “lower” natures, between the “old man of sin” and the “new nature” of grace. Very early in life the normal child begins to learn that it is “more blessed to give than to receive.”
2014 103:2.9 Ali prije nego se dijete dovoljno razvije da može steći moralni kapacitet i biti u stanju odabrati altruističku službu, ono već izgradi snažnu i dobro ujedinjenu egoističku prirodu. I upravo ta činjenica vodi teoriji o borbi između "više" i "niže" prirode, između "starog čovjeka grijeha" i "nove prirode" milosti[3]. Vrlo rano u životu normalno dijete počinje učiti da je "blaženije davati nego primati[4]."
1955 103:2.10 Man tends to identify the urge to be self-serving with his ego—himself. In contrast he is inclined to identify the will to be altruistic with some influence outside himself—God. And indeed is such a judgment right, for all such nonself desires do actually have their origin in the leadings of the indwelling Thought Adjuster, and this Adjuster is a fragment of God. The impulse of the spirit Monitor is realized in human consciousness as the urge to be altruistic, fellow-creature minded. At least this is the early and fundamental experience of the child mind. When the growing child fails of personality unification, the altruistic drive may become so overdeveloped as to work serious injury to the welfare of the self. A misguided conscience can become responsible for much conflict, worry, sorrow, and no end of human unhappiness.
2014 103:2.10 Čovjek često identificira poriv koji teži zadovoljenju vlastitih interesa sa svojim egom - samim sobom. Nasuprot tome je često sklon identificirati volju koja teži altruizmu s nekim utjecajem izvan sebe - Bogom.I doista je takav sud ispravan, jer sve takve žudnje koje nisu od ega vuku porijeklo iz smjernica Misaonog Ispravljača, a taj Ispravljač je fragment Boga. Impuls duha-Osmatrača se realizira u ljudskoj svijesti kao poriv altruzima, obzirnosti prema bližnjima. Barem je takvo rano i temeljno iskustvo djetinjeg uma. Kada djete ne postigne ujedinjenje ličnosti, altruistički poriv može postati tako prerazvijen da ozbiljno naškodi čovjekovoj dobrobiti. Zavedena savjest može biti odgovorna za mnogo sukoba, brige, patnje i beskrajne ljudske nesreće.
¶ 3. RELIGIJA I LJUDSKA RASA
3. RELIGION AND THE HUMAN RACE
3. RELIGIJA I LJUDSKA RASA
1955 103:3.1 While the belief in spirits, dreams, and diverse other superstitions all played a part in the evolutionary origin of primitive religions, you should not overlook the influence of the clan or tribal spirit of solidarity. In the group relationship there was presented the exact social situation which provided the challenge to the egoistic-altruistic conflict in the moral nature of the early human mind. In spite of their belief in spirits, primitive Australians still focus their religion upon the clan. In time, such religious concepts tend to personalize, first, as animals, and later, as a superman or as a God. Even such inferior races as the African Bushmen, who are not even totemic in their beliefs, do have a recognition of the difference between the self-interest and the group-interest, a primitive distinction between the values of the secular and the sacred. But the social group is not the source of religious experience. Regardless of the influence of all these primitive contributions to man’s early religion, the fact remains that the true religious impulse has its origin in genuine spirit presences activating the will to be unselfish.
2014 103:3.1 Dok je vjerovanje u duhove, snove i različita druga praznovjerja igralo ulogu u evolucijskom porijeklu primitivnih religija, nemojte previdjeti utjecaj klana ili plemenskog duha solidarnosti. Upravo takvi skupni odnosi stvaraju društvenu situaciju koja je predstavljala izazov egoistično-altruističnom sukobu u moralnoj prirodi ranog ljudskog uma. Unatoč vjerovanju u duhove, primitivni Australci i dalje usmjeravaju svoju religiju na klan. S vremenom, takvi religijski koncepti se nastoje personificirati, prvo kao životinje, a kasnije kao nadčovjek ili Bog. Čak i takve inferiorne rase kao afrički Bušmani, koje nisu razvile ni totemska vjerovanja, priznaju razliku između osobnog interesa i interesa grupe, što je primitivna razlika između vrijednosti svjetovnog i svetog. No, društvena skupina nije izvor religioznog iskustva. Bez obzira na utjecaj svih tih primitivnih utjecaja na razvoj čovjekove rane religije, činjenica je da istinski religiozni impuls vuče porijeklo iz stvarnih duhovnih prisutnosti koje aktiviraju čovjekovu volju da odabere put nesebičnosti.
1955 103:3.2 Later religion is foreshadowed in the primitive belief in natural wonders and mysteries, the impersonal mana. But sooner or later the evolving religion requires that the individual should make some personal sacrifice for the good of his social group, should do something to make other people happier and better. Ultimately, religion is destined to become the service of God and of man.
2014 103:3.2 Moguće je vidjeti nagovještaj suvremenije religije u primitivnom vjerovanju u prirodna čuda i misterije, neosobnu manu. Ali prije ili kasnije evolucijska religija zahtijeva da pojedinac učini neku osobnu žrtvu za dobrobit svoje društvene skupine, da učini druge ljude srećnijim i boljim. Na kraju, religiji je suđeno da postane služba Bogu i čovjeku.
1955 103:3.3 Religion is designed to change man’s environment, but much of the religion found among mortals today has become helpless to do this. Environment has all too often mastered religion.
2014 103:3.3 Religija je dizajnirana da promijeni čovjekovu okolinu, ali mnoge religije koje danas postoje među smrtnicima nemaju sposobnost da to učine. Okoliš je prečesto vladao religijom.
1955 103:3.4 Remember that in the religion of all ages the experience which is paramount is the feeling regarding moral values and social meanings, not the thinking regarding theologic dogmas or philosophic theories. Religion evolves favorably as the element of magic is replaced by the concept of morals.
2014 103:3.4 Ne zaboravite da je u religiji svih doba najmjerodavnije iskustvo osjećaja u vezi moralnih vrijednosti i društvenih značenja, a ne razmišljanje u vezi teoloških dogmi i filozofskih teorija. Religija se razvija povoljno kada element magije bude zamijenjen konceptom morala.
1955 103:3.5 Man evolved through the superstitions of mana, magic, nature worship, spirit fear, and animal worship to the various ceremonials whereby the religious attitude of the individual became the group reactions of the clan. And then these ceremonies became focalized and crystallized into tribal beliefs, and eventually these fears and faiths became personalized into gods. But in all of this religious evolution the moral element was never wholly absent. The impulse of the God within man was always potent. And these powerful influences—one human and the other divine—insured the survival of religion throughout the vicissitudes of the ages and that notwithstanding it was so often threatened with extinction by a thousand subversive tendencies and hostile antagonisms.
2014 103:3.5 Čovjek je evoluirao kroz praznovjerja mane, magije, obožavanja prirode, straha od duhova i obožavanja životinja do različitih ceremonija kroz koje je religijski stav pojedinca postao skupna reakcija klana. A onda su te ceremonije postale usredotočene i kristalizirane u plemenska vjerovanja, dok su ti strahovi i vjere s vremenom postali personificirani u bogove. Ali kroz svu tu religijsku evoluciju nikada nije bio posve odsutan moralni element. Impuls Boga u čovjeku je uvijek bio moćan. I ovi snažni utjecaji - jedan ljudski a drugi božanski - su osigurali opstanak religije tijekom nestalnih razdoblja i bez obzira što joj je tako često prijetilo izumiranje od tisuću subverzivnih tendencija i neprijateljskih antagonizama.
¶ 4. DUHOVNO ZAJEDNIŠTVO
4. SPIRITUAL COMMUNION
4. DUHOVNO ZAJEDNIŠTVO
1955 103:4.1 The characteristic difference between a social occasion and a religious gathering is that in contrast with the secular the religious is pervaded by the atmosphere of communion. In this way human association generates a feeling of fellowship with the divine, and this is the beginning of group worship. Partaking of a common meal was the earliest type of social communion, and so did early religions provide that some portion of the ceremonial sacrifice should be eaten by the worshipers. Even in Christianity the Lord’s Supper retains this mode of communion. The atmosphere of the communion provides a refreshing and comforting period of truce in the conflict of the self-seeking ego with the altruistic urge of the indwelling spirit Monitor. And this is the prelude to true worship—the practice of the presence of God which eventuates in the emergence of the brotherhood of man.
2014 103:4.1 Značajna razlika između društvene prilike i religioznog okupljanja je to što je religiozni skup, za razliku od svjetovnog, prožet atmosferom duhovnog zajedništva. Na taj način ljudska skupina stvara osjećaj zajedništva s božanskim, a to je početak grupnog obožavanja. Sudjelovanje u zajedničkom obroku je bilo najraniji oblik društvenog zajedništva u duhu, i tako su u ranim religijama obožavatelji trebali pojesti neki dio obredne žrtve. Čak i u kršćanstvu pričest ima taj oblik zajedništva. Atmosfera duhovnog zajedništva pruža osvježavajuće i utješno razdoblje primirja u sukobu ega koji teži svojim interesima i altruističnog poriva unutarnjeg Osmatrača. I ovo je uvod u istinsko obožavanje - prakticiranje Božje prisutnosti koje vodi pojavi bratstva ljudi.
1955 103:4.2 When primitive man felt that his communion with God had been interrupted, he resorted to sacrifice of some kind in an effort to make atonement, to restore friendly relationship. The hunger and thirst for righteousness leads to the discovery of truth, and truth augments ideals, and this creates new problems for the individual religionists, for our ideals tend to grow by geometrical progression, while our ability to live up to them is enhanced only by arithmetical progression.
2014 103:4.2 Kad bi primitivni čovjek osjetio da je njegovo duhovno zajedništvo s Bogom prekinuto, pribjegao bi raznim oblicima prinošenja žrtava kako bi postigao izmirenje, obnovio ovaj prijateljski odnos. Čovjekova žudnja za ispravnošću vodi spoznaji istine, a istina uvećava ideale, što stvara dodatne probleme praktikantima religije, jer naši ideali obično rastu geometrijski, dok se naša sposobnost da živimo prema njima uvećava jedino aritmetički.
1955 103:4.3 The sense of guilt (not the consciousness of sin) comes either from interrupted spiritual communion or from the lowering of one’s moral ideals. Deliverance from such a predicament can only come through the realization that one’s highest moral ideals are not necessarily synonymous with the will of God. Man cannot hope to live up to his highest ideals, but he can be true to his purpose of finding God and becoming more and more like him.
2014 103:4.3 Osjećaj krivnje (ne svijest grijeha) proizlazi bilo iz prekinutog duhovnog zajedništva ili unižavanja čovjekovih moralnih ideala. Izlaz iz takve poteškoće postoji samo u spoznaji da čovjekovi najviši moralni ideali ne moraju biti isto što i Božja volja. Čovjek se ne može nadati da živi u skladu sa svojim najvišim idealima, ali može ostati vjeran svome naumu da pronađe Boga i da postane sve više poput njega.
1955 103:4.4 Jesus swept away all of the ceremonials of sacrifice and atonement. He destroyed the basis of all this fictitious guilt and sense of isolation in the universe by declaring that man is a child of God; the creature-Creator relationship was placed on a child-parent basis. God becomes a loving Father to his mortal sons and daughters. All ceremonials not a legitimate part of such an intimate family relationship are forever abrogated.
2014 103:4.4 Isus je ukinuo sve obrede odricanja i pomirenja. On je uništio temelje svakom fiktivnom osjećaju krivnje i izolacije u svemiru izjavljujući da je čovjek dijete Božje; odnos stvorenog bića i Stvoritelja počiva na odnosu djeteta i roditelja. Bog postaje Otac ljubavi svim svojim smrtnim sinovima i kćerima. Zauvijek se ukidaju sve ceremonije koje nisu doličan dio takvog intimnog obiteljskog odnosa.
1955 103:4.5 God the Father deals with man his child on the basis, not of actual virtue or worthiness, but in recognition of the child’s motivation—the creature purpose and intent. The relationship is one of parent-child association and is actuated by divine love.
2014 103:4.5 Bog Otac se odnosi prema čovjeku njegovom djetetu, ne prema djetetovim trenutačnim vrlinama ili sposobnostima, nego u skladu s prepoznavanjom motivacije toga djeteta - njegova nauma i namjere. Ovaj je odnos roditelja i djeteta aktiviran božanskom ljubavi.
¶ 5. PORIJEKLO IDEALA
5. THE ORIGIN OF IDEALS
5. PORIJEKLO IDEALA
1955 103:5.2 This idea-ideal of doing good to others—the impulse to deny the ego something for the benefit of one’s neighbor—is very circumscribed at first. Primitive man regards as neighbor only those very close to him, those who treat him neighborly; as religious civilization advances, one’s neighbor expands in concept to embrace the clan, the tribe, the nation. And then Jesus enlarged the neighbor scope to embrace the whole of humanity, even that we should love our enemies. And there is something inside of every normal human being that tells him this teaching is moral—right. Even those who practice this ideal least, admit that it is right in theory.
2014 103:5.2 Ova ideja-ideal dobročinstva prema drugima - impuls koji uskraćuje dobrobit ega radi dobrobiti njegova susjeda - je isprva vrlo ograničen[6]. Primitivni čovjek smatra susjedom samo one koji su u njegovoj neposrednoj blizini, koji se prema njemu odnose susjedski; s napretkom religiozne civilizacije, sve više se proširuje pojam susjeda kako bi obuhvatio klan, pleme i naciju[7][8]. A onda je Isus proširio opseg ovog pojma na čitavo čovječanstvo i rekao da čovjek treba voljeti čak i svoje neprijatelje[9][10]. A unutar svakog normalnog ljudskog bića postoji nešto što potvrđuje da je ovo učenje moralno - ispravno. Čak i oni koji najmanje prakticiraju ovaj ideal priznaju njegovu teoretsku ispravnost.
1955 103:5.3 All men recognize the morality of this universal human urge to be unselfish and altruistic. The humanist ascribes the origin of this urge to the natural working of the material mind; the religionist more correctly recognizes that the truly unselfish drive of mortal mind is in response to the inner spirit leadings of the Thought Adjuster.
2014 103:5.3 Svi ljudi prepoznaju moralnost tog univerzalnog ljudskog poriva koji potiče nesebičnost i altruizam. Humanisti pripisuju porijeklo tog poriva prirodnom djelovanju materijalnog uma; praktikant religije ispravnije priznaje ovaj istinski nesebičan poriv ljudskog uma kao odgovor na unutarnje duhovne smjernice Misaonog Ispravljača.
1955 103:5.4 But man’s interpretation of these early conflicts between the ego-will and the other-than-self-will is not always dependable. Only a fairly well unified personality can arbitrate the multiform contentions of the ego cravings and the budding social consciousness. The self has rights as well as one’s neighbors. Neither has exclusive claims upon the attention and service of the individual. Failure to resolve this problem gives origin to the earliest type of human guilt feelings.
2014 103:5.4 Ali čovjekovo tumačenje ovih ranih sukoba između volje ega i volje koja nije aktivirana njegovim bitkom nije uvijek pouzdano. Samo prilično dobro ujedinjena ličnost može razlikovati raznolike sporove ega i javljajuće društvene svijesti. Čovjekovo “ja” ima ista prava kao i njegovi susjedi. Ni jedno ni drugo nemaju isključivo pravo na čovjekovu pozornost i službu. Neuspjeh u rješavanju ovog problema daje porijeklo najranijem obliku ljudskih osjećaja krivnje.
1955 103:5.5 Human happiness is achieved only when the ego desire of the self and the altruistic urge of the higher self (divine spirit) are co-ordinated and reconciled by the unified will of the integrating and supervising personality. The mind of evolutionary man is ever confronted with the intricate problem of refereeing the contest between the natural expansion of emotional impulses and the moral growth of unselfish urges predicated on spiritual insight—genuine religious reflection.
2014 103:5.5 Čovjek može doživjeti sreću samo kad se žudnje ega koordiniraju i pomire s žudnjama altruističkog poriva čovjekovog višeg “ja” (božanskog duha) pomoću ujedinjene volje integrirajuće i nadzorne ličnosti. Um evolucijskog čovjeka je uvijek suočen s kompliciranim problemom rješavanja sukoba između prirodnog širenja emocionalnih impulsa i moralnog rasta nesebičnih poriva utemeljenih na duhovnom uvidu - istinskom religioznom promišljanju.
1955 103:5.6 The attempt to secure equal good for the self and for the greatest number of other selves presents a problem which cannot always be satisfactorily resolved in a time-space frame. Given an eternal life, such antagonisms can be worked out, but in one short human life they are incapable of solution. Jesus referred to such a paradox when he said: “Whosoever shall save his life shall lose it, but whosoever shall lose his life for the sake of the kingdom, shall find it.”
2014 103:5.6 Pokušaj da se osigura jednako dobro za sebe i za najveći broj drugih ljudi predstavlja problem koji se ne može uvijek na zadovoljavajući način riješiti u okviru vremena i prostora. Takve proturječnosti mogu biti izglađene u vječnom životu, ali one ne mogu biti razriješene u jednom kratkom ljudskom životu. Isus je aludirao na ovaj paradoks kad je rekao: "Tko želi svoj život da sačuva izgubit će ga, a tko radi kraljevstva izgubi svoj život, naći će ga[11]."
1955 103:5.7 The pursuit of the ideal—the striving to be Godlike—is a continuous effort before death and after. The life after death is no different in the essentials than the mortal existence. Everything we do in this life which is good contributes directly to the enhancement of the future life. Real religion does not foster moral indolence and spiritual laziness by encouraging the vain hope of having all the virtues of a noble character bestowed upon one as a result of passing through the portals of natural death. True religion does not belittle man’s efforts to progress during the mortal lease on life. Every mortal gain is a direct contribution to the enrichment of the first stages of the immortal survival experience.
2014 103:5.7 Težnja za idealima - čovjekovo nastojanje da bude poput Boga - je kontinuirani napor prije i poslije smrti.Život poslije smrti se u biti ne razlikuje od smrtne egzistencije. Svo što radimo u ovom životu što je dobro izravno doprinosi unaprjeđenju budućeg života. Stvarna religija ne potiče moralnu i duhovnu lijenost poticanjem uzaludne nade u primanje vrlina plemenitog karaktera kao rezultat prolaska kroz portale prirodne smrti. Istinska religija ne potcjenjuje čovjekove progresivne napore tijekom smrtnog života koji čovjek prima u najam. Svaki smrtni dobitak je izravan doprinos obogaćivanju prvih stadija besmrtnog iskustva preživljavanja.
1955 103:5.8 It is fatal to man’s idealism when he is taught that all of his altruistic impulses are merely the development of his natural herd instincts. But he is ennobled and mightily energized when he learns that these higher urges of his soul emanate from the spiritual forces that indwell his mortal mind.
2014 103:5.8 Učenje da su svi čovjekovi altruistički impulsi rezultat prirodnog instinkta stada uništava čovjekov idealizam. Ali čovjek je oplemenjen i osnažen saznanjem da ovi viši porivi njegove duše proizlaze iz duhovnih sila koje žive u njegovom smrtnom umu.
1955 103:5.9 It lifts man out of himself and beyond himself when he once fully realizes that there lives and strives within him something which is eternal and divine. And so it is that a living faith in the superhuman origin of our ideals validates our belief that we are the sons of God and makes real our altruistic convictions, the feelings of the brotherhood of man.
2014 103:5.9 Kad čovjek u potpunosti shvati da u njemu živi i stremi nešto što je vječno i božansko, ta spoznaja podiže čovjeka izvan i iznad njega samoga. I tako živuća vjera u nadljudsko porijeklo naših ideala potvrđuje naše uvjerenje da smo sinovi Božji i čini stvarnim naša altruistička uvjerenja, osjećaje bratstva ljudi.
1955 103:5.10 Man, in his spiritual domain, does have a free will. Mortal man is neither a helpless slave of the inflexible sovereignty of an all-powerful God nor the victim of the hopeless fatality of a mechanistic cosmic determinism. Man is most truly the architect of his own eternal destiny.
2014 103:5.10 Čovjek, u svojoj duhovnoj domeni, ima slobodnu volju. Smrtni čovjek nije bespomoćni rob okrutne vlasti nekog svemoćnog Boga, niti je žrtva beznadnog fatalizma mehanističkog kozmičkog determinizma. Čovjek je uistinu graditelj svoje vječne sudbine.
1955 103:5.11 But man is not saved or ennobled by pressure. Spirit growth springs from within the evolving soul. Pressure may deform the personality, but it never stimulates growth. Even educational pressure is only negatively helpful in that it may aid in the prevention of disastrous experiences. Spiritual growth is greatest where all external pressures are at a minimum. “Where the spirit of the Lord is, there is freedom.” Man develops best when the pressures of home, community, church, and state are least. But this must not be construed as meaning that there is no place in a progressive society for home, social institutions, church, and state.
2014 103:5.11 Ali čovjek nije spašen ili oplemenjen pritiskom. Rast duha proizlazi iz evolucijske duše. Pritisak može deformirati ličnost, ali on nikada ne stimulira rast. Čak i obrazovni pritisak je samo negativno koristan, jer pomaže u sprječavanju katastrofalnih iskustava. Duhovni rast je najveći ako se svi spoljašnji pritisci svedu na minimum. "Gdje je Božji duh, tu je sloboda[12]." Čovjek se najbolje razvija tamo gdje su najmanji pritisci doma, zajednice, crkve i države. No, to se ne smije protumačiti kao da u progresivnom društvu nema mjesta za dom, društvene ustanove, crkvu i državu.
1955 103:5.12 When a member of a social religious group has complied with the requirements of such a group, he should be encouraged to enjoy religious liberty in the full expression of his own personal interpretation of the truths of religious belief and the facts of religious experience. The security of a religious group depends on spiritual unity, not on theological uniformity. A religious group should be able to enjoy the liberty of freethinking without having to become “freethinkers.” There is great hope for any church that worships the living God, validates the brotherhood of man, and dares to remove all creedal pressure from its members.
2014 103:5.12 Kad se pripadnik religiozne društvene skupine povinuje zahtjevima takve skupine, on treba primiti dopuštenje da uživa religioznu slobodu u punom izražaju svog osobnog tumačenja istina religioznog vjerovanja i činjenica religioznog iskustva. Sigurnost religiozne skupine ovisi o duhovnom jedinstvu, a ne teološkoj uniformnosti. Religiozna grupa treba uživati slobodu razmišljanja bez prakticiranja "slobodoumlja." Velika je nada za bilo koju religioznu ustanovu koja obožava živućeg Boga, priznaje bratstvo ljudi i ima hrabrosti ukloniti svaki oblik vjeroispovjednog pritiska sa svojih članova.
¶ 6. FILOZOFSKA KOORDINACIJA
6. PHILOSOPHIC CO-ORDINATION
6. FILOZOFSKA KOORDINACIJA
1955 103:6.1 Theology is the study of the actions and reactions of the human spirit; it can never become a science since it must always be combined more or less with psychology in its personal expression and with philosophy in its systematic portrayal. Theology is always the study of your religion; the study of another’s religion is psychology.
2014 103:6.1 Teologija je proučavanje akcija i reakcija ljudskog duha; ona nikada ne može postati znanost, jer uvijek mora više ili manje biti povezana s psihologijom u svom osobnom izražaju i s filozofijom u svom sustavnom prikazu.Teologija je uvijek proučavanje vaše religije; proučavanje tuđe religije je psihologija.
1955 103:6.2 When man approaches the study and examination of his universe from the outside, he brings into being the various physical sciences; when he approaches the research of himself and the universe from the inside, he gives origin to theology and metaphysics. The later art of philosophy develops in an effort to harmonize the many discrepancies which are destined at first to appear between the findings and teachings of these two diametrically opposite avenues of approaching the universe of things and beings.
2014 103:6.2 Kada čovjek pristupi proučavanju i ispitivanju svog svemira izvana, on stvara različite fizičke znanosti; kad pristupi proučavanju sebe i svemira iznutra, on stvara teologiju i metafiziku. Kasnija umjetnost filozofije se razvija u nastojanju da se usklade mnoga proturječja koja su isprva neminovna između saznanja i učenja ovih dvaju dijametralno suprotnih prilaza svemiru stvari i bića.
1955 103:6.3 Religion has to do with the spiritual viewpoint, the awareness of the insideness of human experience. Man’s spiritual nature affords him the opportunity of turning the universe outside in. It is therefore true that, viewed exclusively from the insideness of personality experience, all creation appears to be spiritual in nature.
2014 103:6.3 Religija je povezana s duhovnim gledištem, svijesti o unutrašnjosti ljudskog iskustva. Čovjekova duhovna priroda pruža mogućnost za okretanje svemira naopačke, izvana prema unutrašnjosti. Istina je dakle, da gledano isključivo iz unutrašnjosti iskustva ličnosti, cijela tvorevina djeluje duhovna u prirodi.
1955 103:6.4 When man analytically inspects the universe through the material endowments of his physical senses and associated mind perception, the cosmos appears to be mechanical and energy-material. Such a technique of studying reality consists in turning the universe inside out.
2014 103:6.4 Kad čovjek analitički istražuje svemir kroz materijalna obdarenja svojih fizičkih osjetila i povezane umne percepcije, kozmos se čini mehanički i energetsko- materijalan. Takva vještina proučavanja stvarnosti se sastoji u okretanju svemira iznutra prema vani.
1955 103:6.5 A logical and consistent philosophic concept of the universe cannot be built up on the postulations of either materialism or spiritism, for both of these systems of thinking, when universally applied, are compelled to view the cosmos in distortion, the former contacting with a universe turned inside out, the latter realizing the nature of a universe turned outside in. Never, then, can either science or religion, in and of themselves, standing alone, hope to gain an adequate understanding of universal truths and relationships without the guidance of human philosophy and the illumination of divine revelation.
2014 103:6.5 Logičan i dosljedan filozofski koncept svemira ne može biti izgrađen na bilo materijalističkim ili spiritističkim pretpostavkama, jer ova dva sustava razmišljanja, ako se primjene univerzalno, neminovno vode stvaranju izobličene slike svemira, materijalizam u kontaktu sa svemirom koji je okrenut iznutra prema vani, a spiritizam u spoznaji prirode svemira okrenutog izvana prama unutrašnjosti. Ni znanost niti religija se dakle ne mogu, same po sebi i ponaosob, nadati da steknu prikladno razumijevanje univerzalnih istina i odnosa bez usmjerenja ljudske filozofije i osvjetljenja božanskog otkrivenja.
1955 103:6.6 Always must man’s inner spirit depend for its expression and self-realization upon the mechanism and technique of the mind. Likewise must man’s outer experience of material reality be predicated on the mind consciousness of the experiencing personality. Therefore are the spiritual and the material, the inner and the outer, human experiences always correlated with the mind function and conditioned, as to their conscious realization, by the mind activity. Man experiences matter in his mind; he experiences spiritual reality in the soul but becomes conscious of this experience in his mind. The intellect is the harmonizer and the ever-present conditioner and qualifier of the sum total of mortal experience. Both energy-things and spirit values are colored by their interpretation through the mind media of consciousness.
2014 103:6.6 Čovjekov unutarnji duh za svoj samoizražaj i samospoznaju uvijek mora ovisiti o mehanizmu i vještini uma. Isto tako mora čovjekov spoljašnji doživljaj materijalne stvarnosti počivati na umnoj svijesti ličnosti doživljavatelja. Tako su duhovno i materijalno, unutarnje i vanjsko, ljudska iskustva koja su uvijek usklađena s funkcijom uma i koja su u svojoj svjesnoj realizaciji uvjetovana aktivnošću uma. Čovjek doživljava materiju u svome umu; on doživljava duhovnu stvarnost u svojoj duši, ali postaje svjestan tog iskustva u svome umu. Intelekt je uskladitelj i sveprisutni modifikant i odreditelj ukupnog zbroja smrtnog iskustva. Energetske tvari i vrijednosti duha su nijansirane njihovim tumačenjem kroz umni medij svijesti.
1955 103:6.7 Your difficulty in arriving at a more harmonious co-ordination between science and religion is due to your utter ignorance of the intervening domain of the morontia world of things and beings. The local universe consists of three degrees, or stages, of reality manifestation: matter, morontia, and spirit. The morontia angle of approach erases all divergence between the findings of the physical sciences and the functioning of the spirit of religion. Reason is the understanding technique of the sciences; faith is the insight technique of religion; mota is the technique of the morontia level. Mota is a supermaterial reality sensitivity which is beginning to compensate incomplete growth, having for its substance knowledge-reason and for its essence faith-insight. Mota is a superphilosophical reconciliation of divergent reality perception which is nonattainable by material personalities; it is predicated, in part, on the experience of having survived the material life of the flesh. But many mortals have recognized the desirability of having some method of reconciling the interplay between the widely separated domains of science and religion; and metaphysics is the result of man’s unavailing attempt to span this well-recognized chasm. But human metaphysics has proved more confusing than illuminating. Metaphysics stands for man’s well-meant but futile effort to compensate for the absence of the mota of morontia.
2014 103:6.7 Vaše poteškoće u ostvarenju skladnije koordinacije između znanosti i religije proizlaze iz vaše posvemašnje neupoznatosti s interventnom domenom morontija svijeta stvari i bića. Lokalni svemir se sastoji od tri stupnja ili faze ispoljenja stvarnosti: materije, morontije i duha. Stanovište morontija pristupa briše sve razlike između nalaza fizičkih znanosti i funkcioniranja duha religije. Razum je vještina razumijevanja kojom se služi znanost; vjera je vještina spoznaje kojom se služi religija; mota je vještina morontija razine. Mota je nadmaterijalna osjetljivost opažanja stvarnosti koja počinje djelovati kao nadopuna nepotpunom rastu, čija se bit sastoji u znanju-razumu, a suština u vjeri- uvidu. Mota je nadfilozofsko pomirenje djelomičnog poimanja stvarnosti koje nije dostupno materijalnim ličnostima; ono se djelomice temelji na iskustvu preživljavanja materijalne smrti tijela. No, mnogi smrtnici prepoznaju potrebu za nekom metodom pomirenja interakcije između široko razdvojenih područja znanosti i religije; metafizika je rezultat čovjekova uzaludnog pokušaja da premosti ovaj dobro poznati raskol. Ali ljudska metafizika je donijela više zbrke nego osvjetljenja. Metafizika je čovjekov dobronamjerni ali uzaludni pokušaj nadoknade za neposjedovanje mote morontije.
1955 103:6.8 Metaphysics has proved a failure; mota, man cannot perceive. Revelation is the only technique which can compensate for the absence of the truth sensitivity of mota in a material world. Revelation authoritatively clarifies the muddle of reason-developed metaphysics on an evolutionary sphere.
2014 103:6.8 Metafizika je doživjela neuspjeh; motu čovjek ne može shvatiti. Otkrivenje je jedina tehnika koja može nadoknaditi nepostojanje osjetljivosti prema istini mote u materijalnom svijetu. Otkrivenje autoritativno pojašnjava zbrku metafizičkog rasuđivanja na evolucijskom svijetu.
1955 103:6.9 Science is man’s attempted study of his physical environment, the world of energy-matter; religion is man’s experience with the cosmos of spirit values; philosophy has been developed by man’s mind effort to organize and correlate the findings of these widely separated concepts into something like a reasonable and unified attitude toward the cosmos. Philosophy, clarified by revelation, functions acceptably in the absence of mota and in the presence of the breakdown and failure of man’s reason substitute for mota—metaphysics.
2014 103:6.9 Znanost je čovjekov pokušaj proučavanja njegovog fizičkog okruženja, energetsko-materijalnog svijeta; religija je čovjekovo iskustvo s kozmosom vrijednosti duha; filozofija se razvila u nastojanju čovjekova uma da organizira i uzajamno uskladi otkrića tih vrlo podvojenih pojmova u nešto što nalikuje razumnom i ujedinjenom stavu prema kozmosu. Filozofija, uz pojašnjenje otkrivenja, djeluje prihvatljivo u nedostatku mote i usred zbrke i neuspjeha čovjekove zamjene za motu - metafizike.
1955 103:6.10 Early man did not differentiate between the energy level and the spirit level. It was the violet race and their Andite successors who first attempted to divorce the mathematical from the volitional. Increasingly has civilized man followed in the footsteps of the earliest Greeks and the Sumerians who distinguished between the inanimate and the animate. And as civilization progresses, philosophy will have to bridge ever-widening gulfs between the spirit concept and the energy concept. But in the time of space these divergencies are at one in the Supreme.
2014 103:6.10 Rani čovjek nije razlikovao razinu energije od razine duha. Ljubičasta rasa i njezini anditski nasljednici su prvi pokušali razdvojiti matematičku razinu od onoga što se povinuje volji. Civilizirani čovjek je kasnije slijedio u stopama starih Grka i Sumerana koji su razlikovali živo od neživog. A kako civilizacija sve više napreduje, filozofija će morati premostiti rastuće raskole između pojma duha i pojma energije. No, u vremenu i prostora ova neslaganja su ujedinjena u Vrhovnom.
1955 103:6.11 Science must always be grounded in reason, although imagination and conjecture are helpful in the extension of its borders. Religion is forever dependent on faith, albeit reason is a stabilizing influence and a helpful handmaid. And always there have been, and ever will be, misleading interpretations of the phenomena of both the natural and the spiritual worlds, sciences and religions falsely so called.
2014 103:6.11 Znanost se uvijek mora temeljiti na razumu, iako mašta i nagađanje doprinose proširenju njezinih granica. Religija zauvijek ovisi o vjeri, dok je razum njezin uravnotežujući utjecaj i vjerni sluga. A uvijek su postojala i uvijek će postojati pogrešna tumačenja fenomena prirodnih i duhovnih svjetova, znanosti i religije koje greškom nose te nazive.
1955 103:6.12 Out of his incomplete grasp of science, his faint hold upon religion, and his abortive attempts at metaphysics, man has attempted to construct his formulations of philosophy. And modern man would indeed build a worthy and engaging philosophy of himself and his universe were it not for the breakdown of his all-important and indispensable metaphysical connection between the worlds of matter and spirit, the failure of metaphysics to bridge the morontia gulf between the physical and the spiritual. Mortal man lacks the concept of morontia mind and material; and revelation is the only technique for atoning for this deficiency in the conceptual data which man so urgently needs in order to construct a logical philosophy of the universe and to arrive at a satisfying understanding of his sure and settled place in that universe.
2014 103:6.12 Iz svog nepotpunog shvaćanja znanosti, svog slabog poznavanja religije i svojih neuspjelih metafizičkih nastojanja, čovjek je pokušao izgraditi svoje formulacije filozofije. A suvremeni čovjek bi doista izgradio dostojnu i zanimljivu filozofiju o sebi i svome svemiru da nije neuspjeha ove važne i prijeko potrebne metafizičke veze između svjetova materije i duha, neuspjeha metafizike da premosti morontija jaz između fizičkog i duhovnog. Smrtnom čovjeku nedostaje koncepcija morontija uma i materije; a otkrivenje je jedina vještina za pomirenje ovog nedostatka konceptualnih podataka koji su prijeko potrebni da čovjek izgradi logičnu filozofiju svemira i postigne zadovoljavajuće razumijevanje svog sigurnog i postojanog mjesta u tom svemiru.
1955 103:6.13 Revelation is evolutionary man’s only hope of bridging the morontia gulf. Faith and reason, unaided by mota, cannot conceive and construct a logical universe. Without the insight of mota, mortal man cannot discern goodness, love, and truth in the phenomena of the material world.
2014 103:6.13 Otkrivenje je jedina nada evolucijskom čovjeku da premosti taj morontija jaz. Vjera i razum, bez pomoći mote, ne mogu zamisliti i izgraditi logičan svemir. Bez uvida mote, smrtni čovjek ne može razlučiti dobrotu, ljubav i istinu u pojavama materijalnog svijeta.
1955 103:6.14 When the philosophy of man leans heavily toward the world of matter, it becomes rationalistic or naturalistic. When philosophy inclines particularly toward the spiritual level, it becomes idealistic or even mystical. When philosophy is so unfortunate as to lean upon metaphysics, it unfailingly becomes skeptical, confused. In past ages, most of man’s knowledge and intellectual evaluations have fallen into one of these three distortions of perception. Philosophy dare not project its interpretations of reality in the linear fashion of logic; it must never fail to reckon with the elliptic symmetry of reality and with the essential curvature of all relation concepts.
2014 103:6.14 Kad se čovjekova filozofija odveć osloni na svijet materije, ona postaje racionalistična ili naturalistična. Kad filozofija osobito naginje prema duhovnoj razini, ona postaje idealistična ili čak mistična. U tom žalosnom slučaju gdje se filozofija osloni na metafiziku, ona nepogrešivo postaje skeptična, zbrkana. U prošlim je vremenima najveći dio čovjekova znanja i intelektualnih procjena spadao u kategoriju jednog od ova tri perceptivna izobličenja. Filozofija se ne smije usuditi da projicira svoje interpretacije stvarnosti u skladu s linearnim principom logike; ona uvijek mora računati na eliptičku simetriju stvarnosti i bitnu zakrivljenost svih relacijskih pojmova.
1955 103:6.15 The highest attainable philosophy of mortal man must be logically based on the reason of science, the faith of religion, and the truth insight afforded by revelation. By this union man can compensate somewhat for his failure to develop an adequate metaphysics and for his inability to comprehend the mota of the morontia.
2014 103:6.15 Najviša dostižna filozofija smrtnog čovjeka mora logično počivati na rasuđivanju znanosti, vjeri religije i uvidu istine koji se dobiva otkrivenjem. Ovim ujedinjenjem čovjek može nadoknaditi dio svoga neuspjeha u izgradnji odgovarajuće metafizike i svoje nesposobnosti da shvati motu morontije.
¶ 7. ZNANOST I RELIGIJA
7. SCIENCE AND RELIGION
7. ZNANOST I RELIGIJA
1955 103:7.1 Science is sustained by reason, religion by faith. Faith, though not predicated on reason, is reasonable; though independent of logic, it is nonetheless encouraged by sound logic. Faith cannot be nourished even by an ideal philosophy; indeed, it is, with science, the very source of such a philosophy. Faith, human religious insight, can be surely instructed only by revelation, can be surely elevated only by personal mortal experience with the spiritual Adjuster presence of the God who is spirit.
2014 103:7.1 Znanost počiva na rasuđivanju, a religija na vjeri. Vjera, iako ne počiva na razumu, je razumna; iako ne ovisi o logici, svejedno uživa poticaj zdrave logike. Vjera se ne može potkrijepiti čak ni idealnom filozofijom; uz znanost, ona je doista sam izvor takve filozofije. Vjera, religijski uvid čovjeka, može primiti sigurnu pouku samo odotkrivenja, može biti bezopasno uzvišena samo osobnim smrtnim iskustvom s duhovnim Ispravljačem, prisutnosti Boga koji je duh[13].
1955 103:7.2 True salvation is the technique of the divine evolution of the mortal mind from matter identification through the realms of morontia liaison to the high universe status of spiritual correlation. And as material intuitive instinct precedes the appearance of reasoned knowledge in terrestrial evolution, so does the manifestation of spiritual intuitive insight presage the later appearance of morontia and spirit reason and experience in the supernal program of celestial evolution, the business of transmuting the potentials of man the temporal into the actuality and divinity of man the eternal, a Paradise finaliter.
2014 103:7.2 Istinsko spasenje je vještina božanskog evoluiranja smrtnog uma od njegove početne identifikacije s materijom, kroz domene morontija veze, sve do visokog kozmičkog statusa duhovne usklađenosti. Kao što materijalni intuitivni instikt prethodi pojavi prosudbenog znanja u zemaljskoj evoluciji, tako je i manfestacija duhovnog intuitivnog uvida nagovještaj kasnije pojave morontije i rasuđivanja duha i iskustva u uzvišenom programu nebeske evolucije koja pretvara potencijale vremenskog čovjeka u aktualnost i božanstvenost vječnog čovjeka, finaliste Raja.
1955 103:7.3 But as ascending man reaches inward and Paradiseward for the God experience, he will likewise be reaching outward and spaceward for an energy understanding of the material cosmos. The progression of science is not limited to the terrestrial life of man; his universe and superuniverse ascension experience will to no small degree be the study of energy transmutation and material metamorphosis. God is spirit, but Deity is unity, and the unity of Deity not only embraces the spiritual values of the Universal Father and the Eternal Son but is also cognizant of the energy facts of the Universal Controller and the Isle of Paradise, while these two phases of universal reality are perfectly correlated in the mind relationships of the Conjoint Actor and unified on the finite level in the emerging Deity of the Supreme Being.
2014 103:7.3 Ali kako uzlazni čovjek poseže unutra i stremi prema Raju u svojoj težnji da doživi Boga, on isto tako stremi prema vanjskom prostoru za energetskim razumijevanjem materijalnog kozmosa. Napredovanje znanosti nije ograničeno na zemaljski život čovjeka; njegovo iskustvo uzašašća svemirom i nadsvemirom će u velikoj mjeri biti stvar proučavanja transmutacije energije i metamorfoze materije. Bog je duh, ali Božanstvo je jedinstvo, a jedinstvo Božanstva ne obuhvaća samo duhovne vrijednosti Oca Svih i Vječnog Sina, nego je također svjesno energetskih činjenica Univerzalnog Kontrolora i Rajskog Otoka, dok se ove dvije faze univerzalne stvarnosti savršeno koreliraju u umnim odnosima Združenog Činitelja i na finitnoj razini ujedinjuju u javljajućem Božanstvu Vrhovnog Bića.
1955 103:7.4 The union of the scientific attitude and the religious insight by the mediation of experiential philosophy is part of man’s long Paradise-ascension experience. The approximations of mathematics and the certainties of insight will always require the harmonizing function of mind logic on all levels of experience short of the maximum attainment of the Supreme.
2014 103:7.4 Jedinstvo znanstvenog stava i religioznog uvida posredovanjem iskustvene filozofije je dio iskustva čovjekova dugog uspona prema Raju. Matematičke aproksimacije i pouzdanosti uvida će uvijek zahtijevati usklađujuće djelovanje umne logike na svim razinama iskustva osim maksimalnog postignuća Vrhovnoga.
1955 103:7.5 But logic can never succeed in harmonizing the findings of science and the insights of religion unless both the scientific and the religious aspects of a personality are truth dominated, sincerely desirous of following the truth wherever it may lead regardless of the conclusions which it may reach.
2014 103:7.5 Ali logika nikada ne može uspjeti u usklađivanju otkrića znanosti i uvida religije osim ako i znanstvenim i religioznim aspektima ličnosti dominira istina, iskrena voljnost čovjeka da slijedi ovu istinu gdje god može voditi i bez obzira na zaključake do kojih može doći.
1955 103:7.6 Logic is the technique of philosophy, its method of expression. Within the domain of true science, reason is always amenable to genuine logic; within the domain of true religion, faith is always logical from the basis of an inner viewpoint, even though such faith may appear to be quite unfounded from the inlooking viewpoint of the scientific approach. From outward, looking within, the universe may appear to be material; from within, looking out, the same universe appears to be wholly spiritual. Reason grows out of material awareness, faith out of spiritual awareness, but through the mediation of a philosophy strengthened by revelation, logic may confirm both the inward and the outward view, thereby effecting the stabilization of both science and religion. Thus, through common contact with the logic of philosophy, may both science and religion become increasingly tolerant of each other, less and less skeptical.
2014 103:7.6 Logika je vještina filozofije, njezina metoda izražavanja. Unutar domene istinske znanosti, rasuđivanje uvijek podliježe istinskoj logici; u domeni istinske religije, vjera je uvijek logična ako se posmatra s unutrašnjeg stanovišta, iako se takva vjera može činiti prilično neosnovanom sa stanovišta znanstenog prilaza izvana. Kad se unutrašnjost posmatra s vana, svemir može djelovati materijalan; kad se njegova vanjština posmatra iznutra, isti taj svemir može izgledati u potpunosti duhovan.Rasuđivanje niče iz materijalne svijesti, vjera iz duhovne svijesti, a uz pomoć filozofije proširene otkrivenjem, logika može potvrditi i unutarnji i vanjski pogled i tako postići ravnotežu između znanosti i religije. Dakle, kroz zajednički kontakt s logikom filozofije, i znanost i religija postaju sve tolerantije jedna prema drugoj, sve manje skeptične.
1955 103:7.7 What both developing science and religion need is more searching and fearless self-criticism, a greater awareness of incompleteness in evolutionary status. The teachers of both science and religion are often altogether too self-confident and dogmatic. Science and religion can only be self-critical of their facts. The moment departure is made from the stage of facts, reason abdicates or else rapidly degenerates into a consort of false logic.
2014 103:7.7 To što je potrebno razvijajućoj znanosti i religiji je više pronicavosti i neustrašive samokritičnosti, veća svijest o nepotpunosti evolucijskog statusa. Učitelji znanosti kao i učitelji religije su često suviše samouvjereni i dogmatski. Znanost i religija mogu biti samokritične samo u posmatranju svojih vlastitih činjenica. Čim se udalje od pozornice činjenica, razum bilo ga se odriče ili brzo degenerira u zakrilje lažne logike.
1955 103:7.8 The truth—an understanding of cosmic relationships, universe facts, and spiritual values—can best be had through the ministry of the Spirit of Truth and can best be criticized by revelation. But revelation originates neither a science nor a religion; its function is to co-ordinate both science and religion with the truth of reality. Always, in the absence of revelation or in the failure to accept or grasp it, has mortal man resorted to his futile gesture of metaphysics, that being the only human substitute for the revelation of truth or for the mota of morontia personality.
2014 103:7.8 Istina - razumijevanje kozmičkih odnosa, svemirskih činjenica i duhovnih vrijednosti - se najbolje može steći kroz službu Duha Istine i kroz kritiku od strane otkrivenja. Ali otkrivenje ne potječe ni iz znanosti ni iz religije; njegova funkcija je da koordinira i znanost i religiju s istinom stvarnosti. Uvijek, bilo u nedostatku otkrivenja ili ako smrtni čovjek nije u stanju prihvatiti ili shvatiti otkrivenje, on mora pribjeći svom izjalovljenom gestu metafizike, jedine ljudske zamjene za otkrivenje istine ili motu morontija ličnosti.
1955 103:7.9 The science of the material world enables man to control, and to some extent dominate, his physical environment. The religion of the spiritual experience is the source of the fraternity impulse which enables men to live together in the complexities of the civilization of a scientific age. Metaphysics, but more certainly revelation, affords a common meeting ground for the discoveries of both science and religion and makes possible the human attempt logically to correlate these separate but interdependent domains of thought into a well-balanced philosophy of scientific stability and religious certainty.
2014 103:7.9 Znanost materijalnog svijeta omogućuje čovjeku da kontolira, i da u određenoj mjeri gospodari svojim fizičkim okruženjem. Religija duhovnog iskustva je izvor bratskog impulsa koji omogućuje ljudima da žive zajedno u složenosti civilizacije znanstvene dobi. Metafizika, a posebno otkrivenje, pruža zajedničko tlo za susret otkrića znanosti i religije i omogućuje čovjekov polušaj logičnog povezivanja ovih zasebnih ali međusobno neovisnih domena misli u uravnoteženu filozofiju znanstvene stabilnosti i religiozne sigurnosti.
1955 103:7.10 In the mortal state, nothing can be absolutely proved; both science and religion are predicated on assumptions. On the morontia level, the postulates of both science and religion are capable of partial proof by mota logic. On the spiritual level of maximum status, the need for finite proof gradually vanishes before the actual experience of and with reality; but even then there is much beyond the finite that remains unproved.
2014 103:7.10 U smrtnom stadiju, ništa ne može biti apsolutno dokazano; i znanost i religija počivaju na pretpostavkama. Na morontija razini, djelomično je moguće dokazati znanstvene i religiozne postavke pomoću logike mote. Na duhovnoj razini maksimalnog statusa, postupno nestaje potreba za konačnim dokazom pred istinskim doživljajem sa stvarnosti i unutar stvarnosti; ali čak i tu postoji mnogo toga što leži izvan finitnoga što ostaje nedokazano.
1955 103:7.11 All divisions of human thought are predicated on certain assumptions which are accepted, though unproved, by the constitutive reality sensitivity of the mind endowment of man. Science starts out on its vaunted career of reasoning by assuming the reality of three things: matter, motion, and life. Religion starts out with the assumption of the validity of three things: mind, spirit, and the universe—the Supreme Being.
2014 103:7.11 Sve podjele ljudske misli se temelje na određenim pretpostavkama koje su prihvaćene, iako nedokazane, od strane konstitutivne osjetljivosti za spoznaju stvarnosti u umnom obdarenju čovjeka. Znanost počinje svoju hvalisavu karijeru rasuđivanja spretpostavkom stvarnosti triju pojava: materije, kretanja i života. Religija polazi od pretpostavke valjanosti triju pojava: uma, duha i svemira - Vrhovnog Bića.
1955 103:7.12 Science becomes the thought domain of mathematics, of the energy and material of time in space. Religion assumes to deal not only with finite and temporal spirit but also with the spirit of eternity and supremacy. Only through a long experience in mota can these two extremes of universe perception be made to yield analogous interpretations of origins, functions, relations, realities, and destinies. The maximum harmonization of the energy-spirit divergence is in the encircuitment of the Seven Master Spirits; the first unification thereof, in the Deity of the Supreme; the finality unity thereof, in the infinity of the First Source and Center, the I AM.
2014 103:7.12 Znanost postaje misaona domena matematike, energije i materije vremena i prostora. Religija se bavi ne samo finitnim i vremenskim duhom, nego i duhom vječnosti i vrhovnosti. Samo kroz dugo iskustvo u moti ove dvije krajnosti kozmičke percepcije mogu rezultirati analognim tumačenjima višestrukih izvora porijekla, funkcija, odnosa, stvarnosti i sudbina. Najveće usklađivanje neslaganja energije i duha se postiže uključenjem u krug Sedam Glavnih Duhova; njihovo prvo ujedinjenje je u Božanstvu Vrhovnog; finalnost njegova jedinstva je u beskonačnosti Prvog Izvora i Centra, JA JESAM[14].
1955 103:7.13 Reason is the act of recognizing the conclusions of consciousness with regard to the experience in and with the physical world of energy and matter. Faith is the act of recognizing the validity of spiritual consciousness—something which is incapable of other mortal proof. Logic is the synthetic truth-seeking progression of the unity of faith and reason and is founded on the constitutive mind endowments of mortal beings, the innate recognition of things, meanings, and values.
2014 103:7.13 Rasuđivanje je čin prepoznavanja zaključaka svijesti unutar i naspram fizičkog svijeta energije i materije. Vjera je čin opažanja valjanosti duhovne svijesti - nešto što nema nikakvog drugog smrtnog dokaza. Logika je sintetizirano napredovanje traženja istine u jedinstvu vjere i razuma, a temlji se na bitnim umnim obdarenjima smrtnih bića, unutarnjem opažanju stvari, značenja i vrijednosti.
1955 103:7.14 There is a real proof of spiritual reality in the presence of the Thought Adjuster, but the validity of this presence is not demonstrable to the external world, only to the one who thus experiences the indwelling of God. The consciousness of the Adjuster is based on the intellectual reception of truth, the supermind perception of goodness, and the personality motivation to love.
2014 103:7.14 Stvarni dokaz duhovne stvarnosti počiva u prisustvu Misaonog Ispravljača, ali valjanost ove prisutnosti se ne može dokazati vanjskom svijetu, nego samo onima koji na taj način doživljavaju Boga koji u njima živi. Svijest da u čovjeku živi Ispravljač počiva na intelektualnoj spoznaji istine, nadumnoj spoznaji dobrote i ličnosti koja je motivirana ljubavlju.
1955 103:7.15 Science discovers the material world, religion evaluates it, and philosophy endeavors to interpret its meanings while co-ordinating the scientific material viewpoint with the religious spiritual concept. But history is a realm in which science and religion may never fully agree.
2014 103:7.15 Znanost otkriva materijalni svijet, religija ga ocjenjuje, a filozofija nastoji protumačiti njegova značenja, koordinirajući znanstveno materijalno gledište s religioznim duhovnim konceptom. Ali povijest je područje u kojem se znanost i religija nikada neće u potpunosti složiti.
¶ 8. FILOZOFIJA I RELIGIJA
8. PHILOSOPHY AND RELIGION
8. FILOZOFIJA I RELIGIJA
1955 103:8.1 Although both science and philosophy may assume the probability of God by their reason and logic, only the personal religious experience of a spirit-led man can affirm the certainty of such a supreme and personal Deity. By the technique of such an incarnation of living truth the philosophic hypothesis of the probability of God becomes a religious reality.
2014 103:8.1 Iako i znanost i filozofija mogu pretpostaviti vjerojatnost Boga svojim razumom i logikom, samo osobno religiozno iskustvo čovjeka koji je vođen duhom može potvrditi sigurnost takvog vrhovnog i osobnog Božanstva. Pomoću vještine takvog utjelovljenja živuće istine, filozofska hipoteza vjerojatnosti Boga postaje religiozna stvarnost.
1955 103:8.2 The confusion about the experience of the certainty of God arises out of the dissimilar interpretations and relations of that experience by separate individuals and by different races of men. The experiencing of God may be wholly valid, but the discourse about God, being intellectual and philosophical, is divergent and oftentimes confusingly fallacious.
2014 103:8.2 Zbrka u vezi doživljaja sigurnosti Boga proizlazi iz različitosti tumačenja i odnosa tog iskustva od strane različitih osoba i različitih ljudskih rasa. Doživljavanje Boga može biti u potpunosti valjano, ali rasprave o Bogu, koje su intelektulane i filozofske, su različite i često zbunjujuće i pogrešne.
1955 103:8.3 A good and noble man may be consummately in love with his wife but utterly unable to pass a satisfactory written examination on the psychology of marital love. Another man, having little or no love for his spouse, might pass such an examination most acceptably. The imperfection of the lover’s insight into the true nature of the beloved does not in the least invalidate either the reality or sincerity of his love.
2014 103:8.3 Dobar i plemenit čovjek može biti najiskrenije zaljubljen u svoju ženu, a ne biti u stanju da položi zadovoljavajući pismeni ispit na temu psihologije bračne ljubavi. Drugi čovjek, koji može osjećati vrlo malo ljubavi ili nimalo ljubavi prema svojoj ženi, može uspješno položiti takav ispit. Nesavršenosti čovjekova uvida u pravu prirodu predmeta njegove ljubavi ni u najmanju ruku ne poništava stvarnost ili iskrenost njegove ljubavi.
1955 103:8.4 If you truly believe in God—by faith know him and love him—do not permit the reality of such an experience to be in any way lessened or detracted from by the doubting insinuations of science, the caviling of logic, the postulates of philosophy, or the clever suggestions of well-meaning souls who would create a religion without God.
2014 103:8.4 Ako doista vjerujete u Boga - ako ga vjerom poznajete i volite - ne dopustite stvarnosti takvog iskustva da bude na bilo koji način umanjena ili pometena skeptičnim insinuacijama znanosti, cjepidlačenjima logike, postulatima filozofije ili vještim sugestijama dobronamjernih duša koje nastoje stvoriti religiju bez Boga.
1955 103:8.5 The certainty of the God-knowing religionist should not be disturbed by the uncertainty of the doubting materialist; rather should the uncertainty of the unbeliever be mightily challenged by the profound faith and unshakable certainty of the experiential believer.
2014 103:8.5 Sigurnost praktikanta religije koji poznaje Boga ne treba dopustiti da je uznemiri nesigurnost sumnjajućeg materijaliste; prije nesigurnost nevjernika treba biti snažno ponukana dubokom vjerom i nepokolebljivom sigurnosti iskustvenog vjernika.
1955 103:8.6 Philosophy, to be of the greatest service to both science and religion, should avoid the extremes of both materialism and pantheism. Only a philosophy which recognizes the reality of personality—permanence in the presence of change—can be of moral value to man, can serve as a liaison between the theories of material science and spiritual religion. Revelation is a compensation for the frailties of evolving philosophy.
2014 103:8.6 Filozofija, kako bi bila od najveće koristi znanosti i religiji, treba izbjegavati krajnosti materijalizma i panteizma. Samo filozofija koja prepoznaje stvarnost ličnosti - stalnost u prisustvu promjene - može biti od moralne vrijednosti čovjeku, može poslužiti kao veza između teorija materijalne znanosti i duhovne religije. Otkrivenje je nadoknada za slabosti evoluirajuće filozofije.
¶ 9. BIT RELIGIJE
9. THE ESSENCE OF RELIGION
9. BIT RELIGIJE
1955 103:9.1 Theology deals with the intellectual content of religion, metaphysics (revelation) with the philosophic aspects. Religious experience is the spiritual content of religion. Notwithstanding the mythologic vagaries and the psychologic illusions of the intellectual content of religion, the metaphysical assumptions of error and the techniques of self-deception, the political distortions and the socioeconomic perversions of the philosophic content of religion, the spiritual experience of personal religion remains genuine and valid.
2014 103:9.1 Teologija se bavi intelektualnim sadržajem religije, metafizika (otkrivenje) s njezinim filozofskim aspektima. Religiozno iskustvo je duhovni sadržaj religije. Bez obzira na mitološke hirove i psihološke iluzije intelektualnog sadržaja religije, na pogrešne matafizičke pretpostavke i vještine koje služe samoobmani, na politička izobličenja i društvenoekonomske izopačenosti filozofskog sadržaja religije, duhovno iskustvo osobne religije ostaje istinsko i valjano.
1955 103:9.2 Religion has to do with feeling, acting, and living, not merely with thinking. Thinking is more closely related to the material life and should be in the main, but not altogether, dominated by reason and the facts of science and, in its nonmaterial reaches toward the spirit realms, by truth. No matter how illusory and erroneous one’s theology, one’s religion may be wholly genuine and everlastingly true.
2014 103:9.2 Religija ima veze s osjećanjem, djelovanjem i življenjem, a ne samo s razmišljanjem. Razmišljanje je usko povezano s materijalnim životom i treba biti uglavnom, premda ne sasvim, pod dominacijom rasuđivanja i činjenica znanosti i, u svojim nematerijalnim teženjima prema domenama duha, pod dominacijom istine. Bez obzira kako iluzo ma ili pogrešna može biti nečija teologija, njegova religija može biti u potpunosti istinska i večno istinita.
1955 103:9.3 Buddhism in its original form is one of the best religions without a God which has arisen throughout all the evolutionary history of Urantia, although, as this faith developed, it did not remain godless. Religion without faith is a contradiction; without God, a philosophic inconsistency and an intellectual absurdity.
2014 103:9.3 Budizam, u svom izvornom obliku, je jedna od najboljih religija bez Boga u evolucijskoj povijesti Urantije, iako, kako se ova vjera razvijala, ona nije ostala bezbožna. Religija koja nema vjere je kontradikcija; religija koja nema Boga je filozofska nedosljednost i intelektualni apsurd.
1955 103:9.4 The magical and mythological parentage of natural religion does not invalidate the reality and truth of the later revelational religions and the consummate saving gospel of the religion of Jesus. Jesus’ life and teachings finally divested religion of the superstitions of magic, the illusions of mythology, and the bondage of traditional dogmatism. But this early magic and mythology very effectively prepared the way for later and superior religion by assuming the existence and reality of supermaterial values and beings.
2014 103:9.4 Magično i mitološko porijeklo prirodne religije ne umanjuje stvarnost i istinu suvremenijih religija otkrivenja i cjelovitog evanđelja spasenja Isusove religije. Isusov život i učenja su konačno uklonili iz religije sva praznovjerja magije, iluzije mitologije i okove tradicionalnog dogmatizma. Ali ova rana magija i mitologija su vrlo učinkovito pripremile put za kasniju i nadmoćniju religiju pretpostavljajući postojanje i stvarnost nadmaterijalnih vrijednosti i bića.
1955 103:9.5 Although religious experience is a purely spiritual subjective phenomenon, such an experience embraces a positive and living faith attitude toward the highest realms of universe objective reality. The ideal of religious philosophy is such a faith-trust as would lead man unqualifiedly to depend upon the absolute love of the infinite Father of the universe of universes. Such a genuine religious experience far transcends the philosophic objectification of idealistic desire; it actually takes salvation for granted and concerns itself only with learning and doing the will of the Father in Paradise. The earmarks of such a religion are: faith in a supreme Deity, hope of eternal survival, and love, especially of one’s fellows.
2014 103:9.5 Iako je religiozno iskustvo čisto subjektivan duhovni fenomen, takvo iskustvo podrazumijeva pozitivan i živući stav vjere prema najvišim domenima kozmičke objektivne stvarnosti. Ideal religiozne filozofije je takva vjera-pouzdanje koja navodi čovjeka da bezuvjetno ovisi o apsolutnoj ljubavi beskonačnog Oca svemira nad svemirima. Takvo istinsko religiozno iskustvo daleko nadilazi filozofsku objektivikaciju idealističke žudnje; ono zapravo uzima spasenje zdravo za gotovo i bavi se samo nastojanjem da spozna i izvrši volju Oca u Raju. Takva religija je obilježena: vjerom u vrhovno Božanstvo, nadom u večni život i ljubav, a posebno prema bližnjima.
1955 103:9.6 When theology masters religion, religion dies; it becomes a doctrine instead of a life. The mission of theology is merely to facilitate the self-consciousness of personal spiritual experience. Theology constitutes the religious effort to define, clarify, expound, and justify the experiential claims of religion, which, in the last analysis, can be validated only by living faith. In the higher philosophy of the universe, wisdom, like reason, becomes allied to faith. Reason, wisdom, and faith are man’s highest human attainments. Reason introduces man to the world of facts, to things; wisdom introduces him to a world of truth, to relationships; faith initiates him into a world of divinity, spiritual experience.
2014 103:9.6 Kad teologija prevlada nad religijom, religija umire; ona postaje doktrina umjesto života. Misija teologije nije ništa drugo nego da olakša samosvijest osobnog duhovnog iskustva. Teologija predstavlja religiozni pokušaj definiranja, pojašnjenja, razrade i opravdanja iskustvenih tvrdnji religije koje se, na koncu, mogu opunovažiti samo živućom vjerom. U višoj filozofiji svemira mudrost i razum, postaju povezani s vjerom. Razum, mudrost i vjera su čovjekova najviša ljudska postignuća. Razum uvodi čovjeka u svijet činjenica, stvari; mudrost ga uvodi u svijet istine, odnosa; vjera ga uvodi u svijet božanstvenosti, duhovnog iskustva.
1955 103:9.7 Faith most willingly carries reason along as far as reason can go and then goes on with wisdom to the full philosophic limit; and then it dares to launch out upon the limitless and never-ending universe journey in the sole company of TRUTH.
2014 103:9.7 Vjera rado vodi razum tako daleko koliko razum može ići, a zatim nastavlja putovati s mudrosti do najudaljenijih filozofskih granica; a onda se usuđuje upustiti u bezgranično i beskrajno putovanje svemirom u isključivoj pratnji ISTINE.
1955 103:9.8 Science (knowledge) is founded on the inherent (adjutant spirit) assumption that reason is valid, that the universe can be comprehended. Philosophy (co-ordinate comprehension) is founded on the inherent (spirit of wisdom) assumption that wisdom is valid, that the material universe can be co-ordinated with the spiritual. Religion (the truth of personal spiritual experience) is founded on the inherent (Thought Adjuster) assumption that faith is valid, that God can be known and attained.
2014 103:9.8 Znanost (znanje) se temelji na svojstvenoj (od duha koji pomaže umu) pretpostavci u valjanost razuma, u razumljivost svemira. Filozofija (koordinirano shvaćanje) se temelji na svojstvenoj (djelovanjem duha mudrosti) pretpostavci u valjanost mudrosti, u mogućnost koordinacije materijalnog svemira s duhovnim. Religija (istina osobnog duhovnog iskustva) se temelji na svojstvenoj (djelovanjem Misaonog Ispravljača) pretpostavci u valjanost vjere, mogućnost poznavanja i postizanja Boga.
1955 103:9.9 The full realization of the reality of mortal life consists in a progressive willingness to believe these assumptions of reason, wisdom, and faith. Such a life is one motivated by truth and dominated by love; and these are the ideals of objective cosmic reality whose existence cannot be materially demonstrated.
2014 103:9.9 Puna realizacija stvarnosti smrtnog života se sastoji u sve većoj spremnosti da vjerujemo ovim pretpostavkama razuma, mudrosti i vjere. Takvim životom vlada motivacija istine i dominacija ljubavi; a to su ideali objektivne kozmičke stvarnosti čije postojanje ne može biti materijalno dokazano.
1955 103:9.10 When reason once recognizes right and wrong, it exhibits wisdom; when wisdom chooses between right and wrong, truth and error, it demonstrates spirit leading. And thus are the functions of mind, soul, and spirit ever closely united and functionally interassociated. Reason deals with factual knowledge; wisdom, with philosophy and revelation; faith, with living spiritual experience. Through truth man attains beauty and by spiritual love ascends to goodness.
2014 103:9.10 Kada razum uoči razliku između ispravnog i pogrešnog, on ispoljava mudrost; kada mudrost odabere između ispravnog i pogrešnog, istine i zablude, ona pokazuje utjecaj duha. Tako su funkcije uma, duše i duha zauvjek blisko ujedinjene i funkcionalno uzajamno povezane. Razum se bavi činjeničnim znanjem; mudrost, filozofijom i otkrivenjem; vjera, živućim duhovnim i skustvom. Kroz istinu čovjek postiže ljepotu, a putem duhovne ljubavi uzlazi do dobrote.
1955 103:9.11 Faith leads to knowing God, not merely to a mystical feeling of the divine presence. Faith must not be overmuch influenced by its emotional consequences. True religion is an experience of believing and knowing as well as a satisfaction of feeling.
2014 103:9.11 Vjera vodi do poznavanja Boga, ne samo do mističnog osjećaja božanske prisutnosti. Vjera ne smije biti previše pod utjecajem svojih emocionalnih posljedica. Istinska religija je iskustvo vjerovanja i poznavanja, kao i zadovoljstvo osjećanja.
1955 103:9.12 There is a reality in religious experience that is proportional to the spiritual content, and such a reality is transcendent to reason, science, philosophy, wisdom, and all other human achievements. The convictions of such an experience are unassailable; the logic of religious living is incontrovertible; the certainty of such knowledge is superhuman; the satisfactions are superbly divine, the courage indomitable, the devotions unquestioning, the loyalties supreme, and the destinies final—eternal, ultimate, and universal.
2014 103:9.12 Postoji stvarnost religioznog iskustva koja je proporcionalna duhovnom sadržaju, a takva stvarnost nadilazi razum, znanost, filozofiju, mudrost i sva druga ljudska postignuća. Uvjerenja takvog iskustva su nepobitna; logika religioznog iskustva je neosporna; sigurnost takvog znanja je nadljudska; njegova su zadovoljstva vrhunski božanska, njegova je hrabrost neustrašiva, odanosti su neupitne, lojalnosti su vrhovne, a sudbine su konačne - vječne, krajnje i sveopće.
1955 103:9.13 [Presented by a Melchizedek of Nebadon.]
2014 103:9.13 [Predstavio MelkizedekNebadona.]
| POGLAVLJE 102 : TEMELJI RELIGIOZNE VJERE |
Indeks
Jedna verzija |
POGLAVLJE 104 : RAZVOJ KONCEPTA TROJSTVA |
¶ Reference
¶ Biblija
- ↑ 103:1.6 Duh u čovjeku (Duh Sveti): Post 1:2; Izl 31:3; Izl 35:31; Job 33:4; Ps 51:10-11; Ps 139:7; Izr 1:23; Iz 44:3; Iz 59:21; Iz 61:1; Iz 63:10-11; Lk 4:1; Lk 11:13; Iv 1:33; Iv 3:5; 2 Tim 1:14. Duh u čovjeku (Duh Istine): Ez 11:19; Ez 18:31; Ez 36:26-27; Jl 2:28-29; Lk 24:49; Iv 7:39; Iv 14:16-18,23,26; Iv 15:4,26; Iv 16:7,13-14; Iv 17:21-23; Dj 1:5,8a; Dj 2:1-4,16-18; Dj 2:33; 2 Kor 13:5; Gal 2:20; Gal 4:6; Ef 1:13; Ef 4:30; 1 Iv 4:12-15. Duh u čovjeku (Ispravljač misli): Job 32:8,18; Iz 63:10-11; Ez 37:14; Mt 10:20; Lk 17:21; Iv 17:21-23; Rim 8:9-11; 1 Kor 3:16-17; 1 Kor 6:19; 2 Kor 6:16; Gal 2:20; 1 Iv 3:24; 1 Iv 4:12-15; Otk 21:3.
- ↑ 103:2.1 Duhovni „dan rođenja“: Iv 1:13; Iv 3:3-8.
- ↑ 103:2.9 Viša i niža priroda: Rim 6:6; Ef 4:22-24; Kol 3:9-10.
- ↑ 103:2.9 Blagoslovljeniji davati: Dj 20:35.
- ↑ 103:5.1 Zlatno pravilo od Procjenjivača: Mt 7:12; Lk 6:31.
- ↑ 103:5.2 Čini dobro drugima: Gal 6:10.
- ↑ 103:5.2 Ljubi bližnjega kao samoga sebe: Lev 19:18,34; Mt 5:43-44; Mt 19:19; Mt 22:39; Mk 12:31,33; Lk 10:27; Rim 13:9b; Gal 5:13-14; Jak 2:8.
- ↑ 103:5.2 Volite se: 1 Sol 4:9; 1 Pt 1:22; 1 Iv 3:11,23; 1 Iv 4:7,11-12,21; 2 Iv 1:5.
- ↑ 103:5.2 Ljubite bližnje kao što je Isus ljubio: Iv 13:34-35; Iv 15:12,17.
- ↑ 103:5.2 Ljubavni neprijatelji: Mt 5:44; Lk 6:27,35.
- ↑ 103:5.6 Ako spasiš život, izgubi ga; ako izgubiš, nađi ga: Mt 10:39; Mt 16:25; Mk 8:35; Lk 9:24; Lk 17:33; Iv 12:25.
- ↑ 103:5.11 Gdje je duh Gospodnji: 2 Kor 3:17.
- ↑ 103:7.1 Bog je duh: Iv 4:24.
- ↑ 103:7.12 JA SAM: Izl 3:13-14.